Lijepo mi je rekao tata prije utakmice: "Sine nemojte se derati Hrgoviću. Nije to u redu."
Razumijem ja njegov pogled na tu situaciju. Ali razumijem i sebe i Boyse koji ga nećemo prihvatiti jer vjerujemo u nešto što više ne postoji na travnjacima. U tu nekakvu čast, draž jednog nogometa koji se nekada igrao...u to nešto što je iznad te proklete komercijalizacije sporta i cijelog Svijeta.
Pljeskao mu je istok, pljeskao je i zapad.... neka plješću..Njima je sasvim normalno pozdraviti igrača koji nosi naš dres, ma odkud god on došao. Njima je normalno i prodati kartu za Europsko pod suho zlato koju drugi traže na sve moguće načine.... njima je ugodno gledati tekmu iz fotelja i ispred TVa dok mi kisnemo i navlačimo upale pluća. Mi smo na kraju ti koji se deru VOLIM DINAMO dok oni kiselih osmijeha ispraćaju igrače u svlačionice.
I bolilo me danas kad igrači nisu došli pod tribinu.
To će mi ostati u sjećanju od ove večerašnje utakmice. To što dragi gledatelji niste mogli vidjeti na malim ekranima. Igrače koji nakon zadnjeg zvižduka odlaze u svlačionice bez ijednog pljeska ili pogleda na Sjever.
A mi ćemo biti tu i sljedeći put...i onaj put nakon toga.... Oni na istoku i zapadu...ne znam.
Hrgoviću neću te napasti na ulici ne moraš se bojati. Dobit ćeš od mene i psovku i tihi pljesak za svjetski potez. Al poštovanje i respekt..nikada!!!
Post je objavljen 27.07.2008. u 23:01 sati.