Marketing
Lile su kiše na staklene krovove grada..
Dok je kiša proteklih dana potapala moj grad, a ja sve više klizala s početkom radnog vremena, već sam pomislila kako padam u depru.
Glavom mi se vrtilo nekoliko filmova, a ja niti u jednom nisam imala glavu ulogu, btw sporedne me niti ne zanimaju, 
sve sam si više ličila na nijemog promatrača, ono pusti neka traje, dok traje dobro je.
U kalendaru je zabilježeno sve ono što i kada treba odraditi, okrećem novu stranicu, mjesec po mjesec. I tako gledam večeras u kalendar pa se sjećam.. 
Prije nekoliko tjedana, provela sam vikend u Sarajevu, radni naravno. U tom gradu sam bila ranih (davnih) osamdesetih u posjetu bratu koji je tamo služio onu vojsku 
. I tako jedne subote u 6,00 sati ranom zorom, šesta, pun gas i polako iz domaje prema Sjedinjenim bosanskim državama.
Drugi dio radne ekipe dan prije sletio je iz Njemačke, i znala sam da će kao i uvijek, sve biti organizirano za ugodan boravak. Na granici nije bilo problema, samo ja znam zašto tako razmišljam,
obzirom da sam morala voziti i onim otetim dijelovima te države.
Upozorili su me na miliciju koja lovi svako prekoraćenje brzine. Ali nitko me nije niti zaustavio. Stigla sam u Sarajevo u 11,00 sati, sastanak je bio u hotelu Randon plaza našla sam lokaciju brzo, pogledaj link pa će ti biti jasno zašto 
. Ručali smo u rotirajućem restoranu Plava prizma 
, uz ručak i riješili najveći dio posla zbog kojeg smo se i sastali.
Poslije podne je bilo slobodno za obilazak grada, provela sam ga u ugodnom društvu uz neizbježnu Miljacku, a večera sa domaćinom i njegovom obitelji u najljepšem vidikovcu Sarajeva restoranu Park prinčeva, udaljenom nekih 800 metara od zloglasnih Pala.
Sjetila sam se svih onih slika koje su prenosile TV kuće i stradavanja onih koji su imali ponosa, morala i hrabrosti biti građani svoga grada. Što zbog Kemine pjesme, što zbog srca. Sjedeći za stolom pogled mi je zaokupljao predivan prizor grada u sumraku dok se pali tisuće izvora svjetlosti i pored nasmiješenog Mjeseca činilo se kako se miješaju svjetla grada i zvijezde u nekom čudnom skladu.
Večer su uljepšali , ma gle čuda - tamburaši i ostala mi je jedna pjesma u uhu, ne znam kojoj skupini glazbe pripada, ali tamo je rado slušana..
I naravno morala sam i ja odabrati jednu, a to mi nikada nije teško..
Bio je to lijep vikend, grad kakav danas vidimo. Mi koji smo u prolazu.
Pa se sjetim svega toga ovih dana dok u udarnim vijestima
ponovno moramo gledati zločinca i ljudoždera.
I još kao nismo znali gdje je, ma da, igra mi oko svijete.
Ali postoje zakonitosti po kojima pravo mora zadovoljiti pravdu.
I upravo se događa.
P.S. bakljave i tulumbe moje radne druge danima su papale. 
Post je objavljen 27.07.2008. u 22:12 sati.