Po treći put u nekoliko mjeseci čitam Wicked Gregoryja Maguirea. Za one koji nikad nisu čuli, to je neštokao prednastavak Čarobnjaka iz Oza L. Frank Bauma, a fokusira se na život Elphabe Thropp iliti Zle Vještice Zapada kako ju svi mi znamo. Naime, ja sam veliki fan Flemingovog filma iz 1939. godine i, kao mnogi klinci, nakon gledanja filma sam svoju viziju utjelovljenog zla poistovjetila s likom koji je tumačila fantastična Margaret Hamilton. Prije nego sam prvi puta čitala knjigu, to get in the mood, ponovno sam pogledala i film. No ono što nisam očekivala od knjige (koju su, baj d vej, svi nahvalili) je da će se moj kompletni fangirl svijet okrenuti naopačke i da ja svoj omiljeni film iz djetinjsta više nikad neću moći gledati na isti način.
Knjiga je izvanredna. Teška je za čitanje (nema hrvatskog prijevoda pa sam ju čitala na engleskom) i ja ju tek sad treći puta čitam onako pitko kako bi se knjigu i trebalo čitati. Maguire ima poseban literarni stil koji vas zna odvesti naširoko i nadugačko u digresiju ako niste dovoljno fokusirani. No neću sad davati recenziju ili nešto slično jer svi koji ste tu imate sposobne prstiće pa ako vas zanima utipkat ćete u Wicked gugl i saznati sve o knjizi i o istoimenom Broadwayskom mjuziklu koji je isto tako fantastičan kao i knjiga, ali na posve jedan drugi način.
Ono što ja želim reći jest da, iako me Dara i Sara sprdaju preko ograde (jer im je dosadno dok nema posla), jer kao ono, zanimam se za vještice i vračke i tu se foliram naokolo sa svojom knjigom na engleskom, ja svoj Wicked čitam s takvim guštom da je to fantastično. Čisto me zaboli i za promet i za blagajnu i što mi šef ne da sjedim nego moram stajati sedam sati kao mule iako nema žive duše u Centru, ja čitam o Zloj Vještici i cerim se od uha do uha i sanjam o tome da i ja jednog dana budem tako kul kao mlada Elphaba Thropp, the green girl.
Post je objavljen 26.07.2008. u 21:59 sati.