Iako sam u više navrata napisao da nisam sklon komentirati komentare na svom blogu, nikako nisam pristaša skinuti bilo koji komentar zbog toga što je nepristojan, neciviliziran ili, kao ovaj prvi u prošlom broju, primitivan. No, ovaj prvi i četvrti komentar u postu od 20. srpnja ove godine animirali su me i nisam mogao odoljeti.
Ako bih si dozvolio skidati nepoćudne komentare tek tada bih bio isključiv, postao bih uvjetno bolji kada bih koristio samo pohvalne riječi, a medijski prostor bio bi zavaravajući i dao sasvim drugačiju sliku, presjek, ovoga društva. Ovo društvo je upravo ovakvo kako ga opisuje prvi komentator, plaćenik ove vlasti, špicl za bijednu crkavicu. Prodati dušu, odnosno savjest, za šaku Judinih škuda nije spodoba koja vas može uvrijediti, jer je on i njegov komentar bezvrijedan. Komentirati desetak argumenata koje sam iznio u postu, a da nema ni na pomolu protuargumenata, stvarno je benigno za autora bloga, ali strašno maligno za ovo naše društvo. Pače, za svako društvo.
Nadalje, ako je meni dozvoljeno da poznam Maksa, moram reći da Maks nikada nije robijao zbog hrvatstva, a da se je uvijek deklarirao kao Hrvat (nikako veliki, već - Hrvat). Nije mu to smetalo niti u jednoj sredini; bilo među komunistima, klerom ili klerikalcima, među Srbima, Šiptarima ili Slovencima, među vjernicima, agnosticima ili ateistima, niti je zbog hrvatstva i hrvatskog jezika imao i trunke problema u tadašnjoj vojsci s pretežno srpskim oficirskim kadrom. Pisao je „Dnevne zapovijesti“ ijekavicom na čistom hrvatskom jeziku. Bez posljedica. Ali je uvijek poštivao i poštuje drugačija opredjeljenja.
Ali, da je zapjevao Vilu Velebita i da ga neki primitivac prijavio da je time vrijeđao njegove nacionalne osjećaje mogao je dobiti robije i do šezdeset dana. Ovisi o prekršajnom sucu. No, moram reći da se tada istinom moglo dokazati da takve pjesme, za razliku od nekih Thompsonovih danas, nikoga ne vrijeđaju niti šire mržnju pa smanjiti robiju na podnošljivu mjeru, mada je neshvatljivo da se uopće može završiti u zatvoru za takve pjesme.
Zbog ljudi koje predstavlja onaj prvi komentator, zbog mentalnog i moralnog presjeka članova toga korpusa ovoga društva, ja se danas osjećam na robiji. Hrvatstvo je još od Tuđmanova vramena postalo profesija, ustaštvo pozitivna strujanja, nacionalizam isključiva kategorija, ksenofobija službena politika, a crkva najbogatiji državni kapitalist. Spominjati ratni zločin s hrvatske strane je zločin, prozvati lažnog ratnog invalida je veleizdaja, prijaviti dilera droge ravno je samoubojstvu. Državna politika u ratu i nakon njega nije sprečavala pljačku imovine srpskog (pravoslavnog) življa, a zakonima je omogućila pljačku „svojega“ naroda. Konačno nas više ne pljačkaju Mleci, Francuzi, Talijani, Austrijanci, Ugri ni Srbi, sada su nas dokrajčili naši. Ali Baba iz Dugobaba i dvadesetak ministara. S korupcijom i Anom Lovrin u Europu, deviza je službene vlasti.
Eto, konačno je i civilizacija zakoračila u naše domove. Imamo i internet na kojemu možemo pisati što hoćemo, civilizacija nam je to omogućila, ta ista koja je načinila otklon od prirode i prirodnog ponašanja, koja lagano jede svoju djecu (da parafraziram revoluciju), civilizacija koja je uvela novu religiju – kapital.
Stoga vam preporučam jednu krasnu knjigu; „Tihi zov Australije“ od Marlo Morgan gdje se možete upoznati s autohtonim Aboriđinima kojima je kao i američkim Indijancima priroda, sloboda i istina jedina životna filozofija. Ako pročitate tu knjigu lakše ćete se nositi s ovom civilizacijom i komentatorima tipa „Stackers“.
Post je objavljen 27.07.2008. u 07:00 sati.