Marketing
...ne bijaše me jako dugo... dragi moji
Bijela je postelja, neokaljana. Soba je mračna i izdužena, kao da se proteže u beskraj čovjekovih uspomena nad zastrašujućom stvarnošću. Nedaleko od njena kreveta, u zlatnom okviru na zidu, nalazi se slika. Savršeni portret nad kojim bludi srebrna mjesečina odaje lice čovjeka koji je postao uspomena. …nema ga.
Njezino disanje je usporeno, mirno. San joj je nepokolebljiv i još nije u fazi ostvarenja u njenoj svijesti, tako da nije u opasnosti. Njen duh je miran, a on bdije nad njom… On. Uspomena. Ili možda ne? Možda je ipak neznanac. Mjesečina ga otkriva na desnoj strani mirne i mrke prostorije. Sve je bliže, koraka ne raspoznaje.
San joj se prekida na zvucima tišine, savršene i nestvarne. Nad njom lik nepoznat, muškarac je, razaznaje. U njenom tijelu nema straha dok promatra taj lik. Oči su mu tužne, i sam pogled izmučen. Obris njegova tijela blijed je i jak, kosa koja mu pada preko lica je stvarna kao u čovjeka. Nepoznat je njenom umu, ali dodir na njenom tijelu ipak i nije toliko stran.
Svoju glavu naslonio je na njeno rame, uloživši sve svoje snage i umnu volju, da joj kao duh podari dodir. Krhko tijelo žene osjeća pritisak u grudima i zračnu struju u plućima kojoj nekakva sila ne dopušta da prođe do dušnika, nepca i usana… ne dopušta joj krik.
Njegove neljudske usne dotaknuše njen vrat. Njegove jake ruke pritisnuše njena zapešća na jastuke. Djevojka poželi kriknuti, ali ne… San ne dopušta, java je prisutna… Gdje je ona? Što se događa…? Boli li poljubac… ili ne.
Svojim je prstima prošao po njenim leđima, potom po vratu, obrazu i usnama. Njegov pogled nije razarao, nego je pitao. Ona se uspravi na jastucima i podijeli s njim isti onakav pogled čežnje. Žalio je, jer se bojao. Nije bio mrtav… bio je samo san. Obgrlivši ga rukama oko vrata, podari mu dodir i nježnost, kao on njoj malo prije. Kad bi je bar mogao dotaknuti onako kako ne može… pokazao bi joj koliko je snažan ne samo on, nego osjećaj. Tužna joj je duša, primijetio je. Na mjesečini koja se bori sa plavim zastorima, da ga osvijetli i otjera od nje, shvatio je jedno… Te su oči plakale, otprilike onoliko puta koliko i njegova duša. Razočarenje, bez milosti.
Ruke su njene bile sklopljene iznad njegove glave dok je ležao. Promatrao je što radi, ali njene se usne nisu micale. I njegov je lik polako blijedio pred nadolazećom zorom, tišina je bivala narušena.
Rukama uhvati njenu malu glavu i pogleda je progovorivši napokon, što je najtiše mogao da joj ne remeti duševni mir – Zašto moliš nada mnom?
Ozbiljnost njenog lica i jasni glas u njega usade nemir – Jer te poznajem.
Skupivši oči i pokazujući nezadovoljstvo, ipak je pomiluje po glavi – Po čemu?
Njene tanke ruke prođu po njegovim ramenima, dok je s njim dijelila pogled u oči. U prsima ju stegne, osjeti pritisak i energiju. Sve od njega, dio njega, njega cijelog. Ruke zaustavi na oba ramena, potom na desnoj lopatici i na posljetku, na njegovom desnom zapešću.
- Ovo nam je zajedničko. - nasmiješi se ona i pokaže na lijevu stranu njegovih prsa.
Ne podarivši joj osmjeh, otprati je u daleke snove, što dalje od stvarnosti koja je bila dovoljno surova da ubije i njega… njega koji bijaše miljama daleko. Na njenoj nadlaktici spazi riječ… Riječ crnim slovima napisanu, riječ koja kada je izgovorena od strane slabih na jačem položaju donosi katastrofu…
Riječ koju samo luđaci slave, kojoj se dive… propast za koju žive. Shvatio je… srce je jedno, duša je jedna, dva su tijela i dva uma. …a tako daleko.
- I will find you… - reče tiho, moleći se nad njom i boreći se sa zorom, da ostane još koji trenutak. Blagoslovi je tiho i svečano, a potom nestane… vrativši se u svoje hladne zemlje tišine.
...ova kratka pričica posvećena je Morganu Steinmeyer - Hĺkanssonu
Što vam reći, blogeri... nije me bilo dosta dugo i ispričavam se zbog toga. Obećajem da ću eto... pisati češće... nemojte zamjeriti, zaista. Evo da se malo hvalim, željeni je fax upisan...što reći još... Zaista obećajem da ću se više potruditi oko bloga. And, I'm much better now... da se ne brinete. I dalje vas sve poštujem i volim, stoga... čitajte. I savjetujem jedno: kad čitate, treba znati na koji način čitati. Ne komplicirajte ako onaj koji je napisao od vas to ne traži.
Slava vama i bogovima poganskim...
Nemo
Post je objavljen 26.07.2008. u 18:41 sati.