Marketing
Moja mašta moji snovi
x: Prokletstvo obitelji Ludvic :x
Kišilo je. Prijatelji i ja sakrili smo se ispod velikog hrastova stabla. samo smo slušali tišinu koju kite ogromne i tužne kaplje kise.. oslonila sam se na hladno drvo i pogled mi je odlutao kroz kišu i maglu do starog dvorca u daljini okruženog gustom borovom šumom… Koliko sam znala u taj dvorac nitko nije ulazio stoljećima. svi su strahovali od pomisli na njegove tajne čuvane iza debelih vrata.. Našim malim mjestom išla je legenda da je tim dvorcem upravljala obitelj Ludvic. U tom dvorcu su mučili ljude i ostavljali ih da umru od gladi i boli u nekoj od prostorija u prizemlju. Govori se da je u tom dvorcu nestalo stotine ljudi. Tada mi je sinula ideja. Hajde da vidimo dali je to istina i dobro bi nam došlo malo zabave. Tako smo krenuli kući i dogovorili se da ćemo se naći točno za sat vremena tu kod drva. Doma smo su uzeli nekakve male torbe koje smo stavili na leđa. U njih smo stavili bocu vode i nešto za prigristi. Mislili smo da će nam biti dovoljno. Krenuli smo. Putem smo slušali muziku i razgovarali o tome što ćemo raditi gore kad stignemo.
SEXY & HOT COMMENTS
CLICK HERE
Padao je mrak i kiša je polako prestajala padati. Ali nije nas bilo strah, bili smo svi skupa. Došli smo i do ulaza u mračnu borovu šumu. Bio je tu i mali puteljak koji je bio već napola prekriven mahovinom i raznim lišćem koji je donio vjetar. Nije bilo ničega čudnog. Nismo se previše obazirali na huktanje sove i šuštanje grana oko nas. Sve smo to smatrali normalnim. Do jednog trenutka. Ispred nas je poput vjetra prozujalo nešto bijelo. Kao nekakav čovjek pokriven plahtom. Svi smo se malo zaledili na trenutak, ali neko se je glasno nasmijao i rekao da je to možda pretrčao zec ili nešto takvo. Svima nam je srce na neki način bilo na mjestu. Nedugo nakon toga krenuli smo dalje. Poslije toga nije više ničega bilo čudno. Zlatno žuti veliki okrugli mjesec koji je provirio na nebo nakon kiše osvjetljavao nam je stazicu koja je vodila ravno do velikog ručno zidanog dvorca. Krov je bio kao nov što se ne bi moglo reći za vrata i prozore. Bili su napola truli i jako obrasli mahovinom. Činilo se kao da mahovina ne dopušta da se gleda kroz prozor ili ulazi u dvorac. Ali tada se je dogodilo nešto čudno, nešto jako, jako čudno. Nešto od čega smo stajali barem pola sata zakamenjeni ispred vrata. Mahovina se je polako počela micati s prozora i vrata i radila ogradu oko dvorca tako da nikao nismo mogli natrag u šumu. Svima je srce stalo. Ja nisam znala što da radim, samo sam stajala i gledala oko sebe. Vrata i prozori su poprimili novu boju i novi izgled, ko da ih je netko upravo renovirao.Tada su se nekim čudom vrata počela otvarati. Ušli smo u unutra sa velikim strahom, svi smo se držali za ruke i to tako čvrsto da nam je jedva krv kolala do vrhova prstiju. Kada smo ušli unutra je sve mirisalo na svježe ocijeđen limun…Nekako samo osjetili da je u dvorcu bilo puno toplije nego vani, što je bilo čudno. Veliki dugi hodnik ispred nas bio je prepun upaljenih svijeća i sa zida su visjeli veliki kristalni lusteri koji osvjetljavaju prostoriju. Sa svake strane zidova visjele su velike slike odnosno portreti nekih poznatih ljudi. Bili su stavljeni u zlatne okvire koji su po sebi imali urezane razne cvjetove i crte. Kada smo došli do kraja hodnika vodila su dva puta jedan u blagovaonicu, a jedan u veliku jako osvijetljenu dnevnu sobu. Prvo smo krenuli u nju. Sve je bilo kao u bajci. Veliki okrugli stakleni stol stajao je nasred sobe. Na njemu su bile dvije vaze u kojima su bile crvene ruže. Oko tog stola stajali su veliki drveni stolci. Nasuprot stola stajao je veliki kameni kamin iz kojeg je lagano gorjela vatra i koji je vjerojatno grijao cijeli dvorac. Sve je bilo tako lijepo mislili smo da nam se pričinjava i da sanjamo. Zatim smo jako tiho krenuli prema blagovaonici. Sve je tako fino mirisalo. Stol je bio prepun hrane i pića da smo jednostavno uživali. Sve je bilo lijepo i uredno posloženo. Svi smo se zezali, a odjedanput smo se, iz ne znam kojeg razloga, počeli gađati hranom….tako da je na kraju bilo više hrane na podu nego na stolu. A nakon toga kao da je nekim čudom hrana samo nestala. Sve je bilo pospremljeno i nigdje više nije bilo hrane. Čak ni u onom malom kutu gdje sam bacila neku kost napola pojedenu. No to je bilo ništa naprema svemu što nam se je prethodno dogodilo, ali svejedno smo se uplašili. Nismo znali što da radimo pa smo krenuli u malo razgledavanje dvorca. Prvo smo se spustili u veliki, hladan i mračan podrum. Bio je rasvijetljen sa malim lampicama koje su krasile one velike i tamne zidove. U njemu se nalazila mala ali jako hladan kaznionica. U njoj su bili lanci i okovi za ljude. Na nekim su još čak visjele i ljudske kosti. To je bilo najužasnija stvar koju sam ikada vidjela. No u jednom trenutku smo došli do neke velike prostorije iznad koje su visjeli dva ključa, jedan veći i jedan za trunčicu manji, ali dovoljno da se zna razlika. Isprva nas je bilo strah, ali kada smo otvorili ona velika, debela i metalna vrata s većim ključem, počeli smo se glasno smijati. Ali ubrzo smo prestali jer je nas smijeh tako jako odzvanjao kroz dvorac da smo mislili da nas netko prisluškuje. Ta je prostorija bila prepuna boca vina koje su tu stoljećima. Bilo je tu vina još od 1100.-te godine … No nismo znali čemu služi drugi ključ. Malo smo lutali tom prostorijom, kada smo došli do drugih puno manjih drvenih okruglih vrata s cvjetnim uresima. Otključali smo ih s drugim ključem. Kada smo ih širom otvorili stajali smo ispred njih bez riječi. U njoj se nalazila velika zlatna škrinja koja je do vrha bila napunjena zlatnim starinskim novčićima. Tada sam se sjetila da upravo takav novčić ima moj djed kod kuće. Drži ga u nekakvom okviru i ne da, da ga itko dira. Svatko si je uzeo malo tih zlatnika zbog toga jer smo znali da vrijede jako mnogo. Tiho smo zaključali tu prostoriju i onu veći i ključ stavili tamo gdje je i bio. Vratili smo se gore po stepenicama. No dok smo se kretali prema gore pogledala sam još jedanput prema kaznionici da vidim onaj užasni prizor kostiju, ali nisam ih vidjela. Ali pošto sam već bili a pri vrhu stepenica nisam obraćala preveliku pažnju na to. Kada smo došli gore prostorije su nam se činile malčice drugačije. Ali to je valjda zbog mjeseca. Polako ali sigurno smo krenuli na kat. Bilo je predivno, crveni tepih bio je na podu i vodio je do soba. Svaka soba bila je posebna na svoj način, jedna je imala veliki okrugli krevet, jedna je imala četvrtasti, a jedna čak i u obliku srca… ali bilo je super. Sobe su nam se svidjele. Došli smo u najmanju sobu i tamo otvorili jedan od odmara. Nije bilo ni trga moljcima. Unutra u ormaru su visjele sivo bijele haljine koje su nalikovale na one koje su nosile sluškinje u to doba. Ušli smo nakon toga u najveću koja je imala predivan mucati tepih, veliki okrugli krevet iznad kojeg je stajala predivna zavjesa za komarce (barem sam ja tako mislila). Bile su tu i slike ovješene na zid. No ja sam više pogled obraćala na predivan visok i drven ormar sa velikim okruglim zrcalom kojeg su krasile svilene trakice… nisam se mogla suzdržati i pogledala sam u ormar. Unutra su bile predivne haljine.
SEXY & HOT COMMENTS
CLICK HERE Izgledalo je ko da su moje i prijateljičine veličine. Dok smo ih mi oblačile i divile se jedna drugoj, dečki su otišli u susjednu sobu i od tamo izvadili „mušku“ odjeću. Ja sam uživala u tome. Bio je predivan osjećaj nositi takve haljine. Zatim smo se počele prenavljati s haljinama i glumile smo ko da živimo u tom vijeku. Šetale smo se od sobe do sobe u tim haljinama, a dečki su nas samo gledali i smijali se … a koliko se meni činilo, a i mojim prijateljicama ogovarali su nas, ali na lijep način. Mislila sam da si umišljam i da je sve to san iz kojeg se ne želim više nikada probuditi. I da zauvijek želim ostati u tom dvorcu,a tako su razmišljali i ostali. Imali smo tu sve što nam treba. Tada smo iz odmara izvukle one smiješne spavaćice i pošto je već bio mrak i bilo je jako kasno sve cure smo legle u jedan krevet, a dečki u drugi. I tako zaspale. Ujutro nas je dočekalo iznenađenje. Osjetili smo miris svježeg kruha i nakon što smo opet obukli one predivne haljine krenuli smo dolje. Stol je opet bio pripravljen. Mislili smo da sanjamo. To je bilo nemoguće. Ovaj put smo pojeli i uredno se digli od stola i otišli u dnevni boravak. Tamo nas je na onom staklenom stolu dočekalo malo pismo okruženo ražinim laticama. Jedan od prijatelja ga je otvorio i pročitao, a glasilo je ovako:“ poštovane Dame i gospodo. Pošto ste već koračali u moj dvorac i ugodno se smjestili. Želim vam ponuditi ponudu koju nećete moći odbiti. Dopustit ću va da ostanete u dvorcu i da se lijepo zabavljate, ali pod uvjetom da nikada ne odete iz njega. U njemu ćete biti zaštićeni od vanjskoga svijeta. Moći ćete se osjećati ko da živite u onom vremenu kada i ja. Nikada vam ništa neće nedostajati. U slučaju da odbijete moju ponudu, snosit ćete posljedice mojeg gnjeva. Biti će užasno i neće se dogoditi vama nego ljudima do kojima vam je naviše stalo. Počevši od rodbine. Pozdrav ostavljam i nadam se da ćete prihvatiti moju ponudu. U potpisu Nikolas Ludvic. !“
To je bilo zastrašujuće pismo i nismo mislili da je to istina pa smo zbog toga odmah otrčali do ulaza u gdje su trebala biti vrata dvorca ali nije ih bilo, bili su samo prozori koji su nekim čudom sada imali rešetke. Tada nas je iznenadilo ponovno pismo koje smo našli obješeno na mjestu gdje su nekada stajala vrata. . U njemu je pisalo:“ Poštovane Dame i gospodo. Vidim da mi ne vjerujete pa sam vas morao nekako uvjeriti da ono prvo pismo nije bila zabunda i neka šala. Prihvatite moju ponudu ili ćete snositi posljedice.“
Tada smo se za ozbiljno uplašili, nije nam ništa drugo preostalo osim da i mi njemu ostavimo pismo u kojem mu zahvaljujemo na gostoprimstvu i na svemu što je učinio za nas. Ali ga molimo da nas pusti zbog toga jer smo mi još donekle djeca i da će se naši roditelji uplašiti i da će umrijeti od tuge. Na to smo mi dobili odgovor: „ne mogu vas pustiti, ovaj dvorac je već stoljećima prazan i dobro bi mu došlo malo promijene. I dobro bi i meni došlo malo društva. Ako uselite i prihvatite moju ponudu, moći ću u miru umrijeti jer ću znati da sam sa svoje obitelji skinuo prokletstvo koje nam je nanijela obitelj Wascot, odnosno obitelj moje pokojne žene. „ na to smo ga mi upitali koliko dugo ćemo morati ostati u dvorcu. A on je odgovorio:“ ne dugo samo par tjedana. Za nekoliko tjedana prestat će prokletstvo koje nosi moja obitelj već stoljećima. Naše prokletstvo glasilo je:“ proklinjemo ovu obitelj na sljedećih 100-tinu godina. Zbog iskorištavanja naše kćeri jedinice koja nam je sve značila u životu.Prokletstvo će se ukinuti ako na točno ovaj datum od kada je dano ovo prokletstvo za 100.-tinu godina ovaj dvorac opet bude pun djece koja će s radošću i veseljem se vratiti u našu eru i živjeti po našim običajima. „“!
Povukli smo se u sobe i tamo razmišljali i dogovarali se dali ćemo prihvatiti ponudu. Plakali smo se i u suzama donosili odluku važnu za sve nas. Svi su rekli da ne, ali smo na kraju rekli smo DA zbog naše obitelji i shvatili da ako ne prihvatimo ponudu naša će obitelj stradati. Na neki način morali smo razmišljati kao odrasli ljudi. Možda to za sada nitko neće shvatiti, ali tako je bilo najbolje i za nas i za naše obitelji.Vrijeme smo provodili čitajući knjige i radili si frizure kakve su nosili u tom vremenu, pili popodnevni čaj i šetali oko dvorca i razgovarali o svemu. Nisam ni mislila da će nam vrijeme tako brzo proći. Došao je i taj dan kada se prokletstvo treba prekinuti. Sve je bilo normalno do sada. Nismo dobivali nikakva pisma i živjeli smo točno onako kako su ljudi u tom vremenu živjeli. Tada smo začuli neki vrisak tako jak da smo morali rukama prekriti uši da ga ne čujemo. I to je trajalo možda minutu. Nakon toga smo se spustili brzinom munje u predvorje. Ponovno smo vidjeli vrata i prozori su bili bez rešetaka. Zatim smo krenuli do dnevne sobe gdje nas je čekalo pismo. Otvorili smo ga i pročitali. A glasilo je ovako: „ hvala vam što ste mi pomogli da skinem prokletstvo s obitelji Ludvic. U tome ću vam biti veoma zahvalan. Sada napokon mogu u miru otići na onaj svijet. Vi se ponovno možete vratit u svoj svijet i živjeti kako ste živjeli do prije svega ovoga. Hvala vam još jednom. Uz vječnu zahvalu Nikolas Ludvic. !“.
Ne razmišljajući o ničemu tada trkom smo krenuli prema kući.svatko svojoj. Zid od mahovine koji je nekoć tu stajao, nestao je, a haljine koje smo imali na sebi, kada smo iskoračili van iz dvorca, počele su se raspadati, izgledalo je kao da gore.jurili smo kroz mračnu šumu kući poput metka koji je upravo ispalio iz pištolja. Dok smo trčali šumom, nismo ni opazili da za nama padaju oni svjetlucavi zlatni novčići. Roditelji kada su me vidjeli zagrlili su me tako jako da sam skoro ostala bez zraka. Prepričala sam im sve što se dogodilo u proteklih 3 i pol tjedan. Nisu mi baš previše vjerovali, ali su bili tako sretni što sam napokon kod kuće da mi čak nisu nikakvu zabranu dali. Sutradan smo se našli ponovo kod drva nedaleko od naših kuća. Bili smo sretni što smo se vratili u stvaran život. O tim danima što smo živjeli u dvorcu govorili smo još godinama sve do danas. Nabiste vjerovali kada bi vam rekla da sam uživala, usprkos svemu što sam doživjela, živjeti u dvorcu. Nije tako bilo samo samnom, to su rekli i svi moji prijatelji koji su bili tamo. Svake godine smo na točno taj dan kada je ukinuto prokletstvo odlazili ponovno u dvorac i pravili se ko da smo još uvijek tamo. Sve je bilo onako kako smo ostavili. Još mi je uvijek u nosnicama ostao onaj miris svježe ocijeđenog limuna i okus one fine hrane koju smo jeli dan za danom. Nikada neću zabraviti to vrijem koje sam provela u tom dvorcu. To sjećanje će uvije ostati zabilježeno u meni i nikada neće nestati…
Post je objavljen 26.07.2008. u 15:03 sati.