Ponekad se nadam da ću odapeti prije penzije.
Neimanje obaveza me ubija. Ne smije mi se dati vremena za prebacivanje misli iz jednog gledišta u drugo, kao hranu jezikom po ustima kad nisi zaista gladan nego, eto, ima još vremena za bacanje.
Jedva sam dočekala da se vratim na asfalt i zapijem s poznatim licima. Ne pliva mi se u nepoznatim vodama, ma koliko tople i sunčane bile.
Jednu "krizu pretjeranog razmišljanja" imala sam 20.7.
Riješila sam to ispisivanjem na papir i odlaskom na plažu sa Firestarterom u ušima.
Ti si dijete. I to je predivno.
I strašno i rijetko i neobično i teško. Ali predivno.
Vrijeme kad smo se upoznali bilo je za mene nemirno razdoblje. Pitanje poklanjanja povjerenja bio je jedan od onih zadataka koji se čine tako teški da ih preskočiš u zbirci bez pokušaja da ih riješiš. I nadaš se da neće biti u testu jer ti treba samo da se provučeš, ništa više.
Ima li smisla da te tjeram da dijeliš i to sa mnom? Jer drukčije ne ide. Ne mogu se podijeliti po sredini i ponuditi slatku polovicu sebe. Nažalost, ljubavi, zagrist ćeš crve tu i tamo. Ne znači da sam baš potpuno gorka (nije da se hvalim), ali svi znaju da djeca vole slatko. I ne tješi ih previše što crv znači da je jabuka zdrava.
Ne smijem imati planove.
Želim imati snove.
Ne mogu više trčati.
Voljela bih sjesti i odmoriti.
Nisi tu da ispunjavaš moja ili bilo čija očekivanja.
Čini ono što ti je potrebno da budeš sretan.
Postanak 39:12-21
Ne spavam. Ako slučajno zaspim- sanjam. I to svašta, najmanje 3-4 različita sna u jednoj noći. Pa se više odmorim kad ne spavam. Nedostaju mi moja sredstva autodestrukcije.
Sljedećeg jutra bilo je sve po starom.
Čak mi se i inspiracija za crtanje vratila.
Ih, da se bar koji put pošteno raspadnem do kraja, a ne ovako...