Da,baš kako naslov kaže, neke je misli bolje zadržati prije nego na usnama postanu opasno oružje, afirmacija vlastite slabosti...
Svoje slabosti zadržavam za sebe, iako je katkada,zapravo uvijek, podrška prijatelja dobrodošla, uvijek postoje trenuci kada je prijateljstvo krhko poput stiha napisanog na pijesku, prepuštenog na milost i nemilost vjetru. Katkada ga i romantično čarlijanje lahora uništi . . .
Možda zato počinjem pisati ovaj blog, jer tu sam anonimac, još jedna duša suočena sa slabostima pred kojima pokliče i obećava sama sebi da će sutra uspjeti, a kada sutra postane danas opet briše suze i kreće iznova...
Ovdje otvorena duša nije poput otvorene Pandorine kutije...
Dokazala sam si da sam jaka puno puta, ali ne uspijeva mi biti jačom od same sebe....A bila sam jednom...i bila sam tako sretna i zadovoljna, s najljepšom crvenom ružom u kosi. I onda je smiješak izblijedio,ruža uvela... nestao je sjaj u mojim očima,sjaj sreće, zbijen u bisere što se prokotrljaše po licu ....a blijeda spodoba prodorna pogleda i upalih očiju, rijetke crne kose koja je izlazila ispod crnog cilindra, izvadila je iz crnog balonera žutu krizantemu te mi je sa zlobnim smješkom u licu umetnula u kosu...
Već dvije godine govorim sama sebi iz dana u dan da sam opet pokleknula i ne želim više, ovaj ću put uspjeti, opet ću biti jača od sebe same i imati kontrolu! Kao i svaki put prije ovog, i ovaj put to ŽELIM, ali ovaj put JA TO MORAM!
love, _pandora_
Post je objavljen 25.07.2008. u 23:35 sati.