RAŠČLAMBA POEZIJE RADOVANA KARADŽIĆA
Habent sua fata libelli. Ta poznata latinska izreka da knjige imaju svoju sudbinu možda se nigdje i nikada u povijesti (osim u slučaju mitskih Neronovih stihova?) nije tako bolno potvrdila kao u slučaju PPP&RK-RK – psihijatra-pjesnika-političara&ratnog krvoloka-Radovana Karadžića, kojega su tek sada uhitili ONI koji su stalno znali gdje se nalazi i navodno su se "slomili" tražeći ga.
No riječ KISS iz naslova ovoga posta nije doslovce poljubac (osim što je riječ o "poljupcu smrti"), nego se može protumačiti kao kratica za: Karadžićevo ispaljivanje sarajevskih strofa, ili Karadžićevo ispisivanje sotonskih stihova.
U želji da posvijestim nedovoljno poznatu stranu toga mračnjaka, s kojim su slični međunarodni politički uglednici razgovarali na "najvišoj razini", prenosim nekoliko dijelova poglavlja iz knjige Ivice Relkovića SAVLE, SAVLE, ZAŠTO ME PROGONIŠ? (koja je objavljena u Zagrebu 1994. u izdanju HKZ "MI"). Navedeno poglavlje pod naslovom KARADŽIĆEVA "CRNA BAJKA" ZA PAKLENU NOĆ jest raščlamba poezije Radovana Karadžića.
Karadžićeva zbirka "Crna bajka" objavljena je 1990. godine u Sarajevu. Dakle, prije rata i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Čine je tri ciklusa pjesama: "Rečnik straha", "Ex ponto" i "Crna bajka". Dio pjesama Karadžić je tu preuzeo iz svojih prijašnjih pjesničkih knjiga: "Ludo koplje" (Sarajevo, 1968) i "Pamtivek" (Sarajevo, 1971). "Od prve pjesme prve zbirke, 'Ludo koplje', do zadnje pjesme treće zbirke, 'Dvojnik', autorovim se izopačenim mislima provlači zbunjujući, otvoreni mrak", piše Relković i nastavlja...
Već pjesmom "Na vrhu Durmitora", prvom u zbirci Crna bajka, autor otkriva vlastitu zarobljenost u (otvoreno prijepornu, ukletu) stenu slave predaka. Tom zazivu predaka, kostiju, grobova ne mogu odoljeti mnogi vodeći srpski intelektualci te razni "narodni mislioci" u današnjem (početak 1993.- m.op.) agresivnom duhovnom stroju. U tom se zazivu spominju i nekakva slava i nekakav bog, ali u svemu tome nema ni traga ohrabrenju, nadi, radosti, čak ni kršćanski odbolovanoj poniznoj žrtvi. Ne, tu je samo hladnoća, oholost, jeza i neko zlokobno treperenje časa izravnavanja računa sa svim dužnicima, prema vlastitu računu...
"Ludo koplje" brušeno je još šezdesetih godina u mladom studentu medicine, u mladiću rastrgnutu između Hipokratove prisege i zavjeta ukleta užeta i ludog koplja. U Ludom koplju susrećemo nekakvo prikupljanje snage, ohrabrivanje, odmjeravanje koraka prije samog izbacivanja koplja, nakon čega više neće biti moguće (prema autorovim slikama) ustuknuti. Tako nas autor uvodi u mračne labirinte svojih prvih stihova:
Odmeri svoje korake svoj zamah ruke / to koplje što šalješ ludo je / predeli što čekaju puni bezimlja i bezumlja // Nešto poput jeze gnezdi se u tebi / to koplje ta ispružena ruka sija u tvojoj misli / ti osećaš taj ubitačni metal njegovo prisusutvo (...) // Ono predele neviđene na svoju vitku zmijoliku kičmu niže / ono se menja i pritom blista / preti li ili svetluca radi lepote / zaljubljeno u oštricu koja je sama za sebe / dovedeno do ludila misleći o svojoj nameni postaje heroj / kao pred ponorom pred nepovratom jedinim što mu ostaje // Kliktavo s vremena na vreme a usput smoreno i ranjivo / ono se uvek vraća tebi napuštenom / porušeno novim saznanjem (...) ("Ludo koplje", ulomak).
Uza svu svijest da bi možda znanstveno oko (naprimjer, kakvog psihoanalitičara, ta - to je i sam autor!) u ludom koplju prepoznalo i nabijenu, nabujalu sirovu seksualnost, kao i u njegovoj ukupnoj poeziji čitav niz paradigmatskih primjera drugih kompleksa, uza sve to, dakle, ističem sekundarnost takvih raščlambi autorovih slika i metafora na ovome mjestu. Predmet ovog istupa razlučivanje je mračne energije, rušilačkih, uopće nezasitih bujica negativne misli, odnosno (kako u pjesmi reče sam autor) bezumlja.
I tu je autor jasno svjestan da nakon koračaja i izbacivanja ludog koplja stanje misli biva dovedeno do ludila te nema uzmaka pred ponorom pred nepovratom jedinim što mu ostaje, ali (i toga je svjestan) rušenje se na kraju vraća tebi napuštenom. Pa ipak, autor ne može odoljeti (ni u opojnosti slave duhovnog jel oca, jel očuha, ni u zadojenosti otrovom stvarnog vođe /kolovođe/ velikog dijela vlastita naroda u ponor nepovrata), ne može odoljeti izazovu stene rodne - stene slave.
U pjesmi "Kalemegdan" (Crna bajka) autor priznaje da im je čudovište, njihovo sjećanje i opsjednutost koljem, glavama, kostima, potpuno zamrsilo misli i vezalo u čvorište. Takvu duhovnu zarobljenost u zlopamćenje radi budućih izravnavanja računa pokazuje i ova pjesma iz "Ludog koplja":
Silueta oca kamenim morem strahovito jezdi / jedna prokleta samosvest izgubljenog čoveka / potajno me proganja u ovoj noći / što pripada mojoj zvezdi / silueta oca pred mojim čelom / kamenim morem strahovito jezdi / ljubomorna biljka izrasla iz moga bola / od moga gneva od moje krvi / otrovom smrtonosnim i krtim preti zvezdi / od mojih misli izrastao mač / duži od sunčeva zraka.
Taj ulomak donosi još jednu opsesiju autorovu, opsesiju da slikama tame, osvete i noža priskrbi svetost nečeg obrednog, novo-verskog, onostranog. Kako se te slike ne daju zaogrnuti istinskim činom pomirenja, opraštanja i ljubavi, autoru ostaje upravo radikalnost mraka kao nove svetosti, nove vere u božanstvo koje može da gazi, koje se gnuša čovjeka. Tu je to slika svete vode koja saznanjem truje - razum. Tu nema mjesta vezi istinske svete vode i srca (ljubavi, upravo pranju od pobune razuma), nego se vera crpi iz zatrovane misli...
Ali nova vera mora oponašati onu istinsku da bi mogla zavesti svoje nove vjernike. Zato ona mora glumiti i nekakvu lepotu. Takvu lepotu strasti i pomame zatrovanog razuma nudi uhu "vesela" pjesmica "Vuksan" (Pamtivek):
Tvoje snove vuci raznose
i od toga se hrane
Vuksane, Vukdane,
lepo ti je ime.
Spusti se u gradove
da bijemo gadove
Vuksane, blagdane,
lepo ti je ime.
Svet te čeka pokorni
konjaniče umorni
Vuksane, mrtvane,
lepo ti je ime.
Pjesmica je jednostavna, uhu zanimljiva, prilagođena je narodnom priprostom ukusu, a druga i treća kitica ritmom pobuđuju skakutavost brojalice ili refrena kakvog navijačkog himna. U takav oblik i takav ritam stavljen je stravičan sadržaj! Kako Srbi u Bosni uistinu nastanjuju pretežno ruralne, planinske predjele, tako su spuštanja u gradove neki (kao autor) iz perspektive svoje perifernosti, doživljavali kao obvezu i zavet osvete za sve međusobne povijesne razmirice i pogibelji. Danas uistinu u svojem okružju drže gotovo sve bosanske gradove i pretvaraju ih u apokaliptične ruševine. A mislili smo kako su tek estetska, pomalo otkačena pjesnička konstrukcija i igrarija stihovi spusti se u gradove - da bijemo gadove! Zar je to vidik koji se pruža s vrha Durmitora, stene slave?
Ali zadojenost stravom ne može se ucijepiti u svijest masa, svijest dobrog dijela vlastita naroda, bez tepanja, podilaženja i svojevrsne zavodljive lepote. Zato ono što - poput jeze gnezdi se u tebi - autor zaogrće slikama nekakve lepote, slaja, blistanja: to koplje ta ispružena ruka sija u tvojoj misli - preti li ili svetluca radi lepote. O kakvoj pak lepoti pjeva u sljedećoj pjesmi iz zbirke Ludo koplje:
Takoh u pakao u vrelinu lepu / zadoji me otrov zadoji me strava / i cvet ljiljan zaklopi krunicu / zarobljena beše moja lepa glava // Misao mi beše robovanje divno / želja moja beše srž ljiljana cveta / stid mi beše ponos... čaša... beše vino / namučeno bistro od tri naša leta // Sarajevo grad užasa nekrolog mi piše / moja glava lepa odbegla pa traga / moje telo smoreno za cvet ljiljan diše / sanjam s ljubom svojom vino pije Omer-aga // Sanjam anđeli mi najavljuju sina / sanjam svi na svetu hoće da kumuju / a bogorodica u zlatnom putiru donela joj vina / moje misli za njom po svetu drumuju // Moj um cveće iz kamena pravi / da ono na ljiljan miriše i liči / a ne daju da joj moje srce otrov javi / predajem je legendi umirem u priči.
Štoviše, autor je sasvim određen: Sarajevo grad užasa nekrolog mi piše! Sarajevo je grad njegove svjesne i dragovoljne osmrtnice!
Ali, on u zbirci Pamtivek ide i dalje od tog navještaja te otvoreno najavljuje:
Ja čujem kako nesreća zaista korača
pretvorena u bubu - kad dođe čas:
smrviće bubu kao što trošnog pevača
mrvi tišina i pretvara ga u glas.
Izgara grad kao tamjana grumen,
u tome dimu i naša svest vijuga.
Klize gradom prazna odela. Rumen
Mre kamen, uzidan u kuće. Kuga!
Spokoj. Četa oklopnih topola
u sebi maršira uvis. Agresor
po našim žilama kola
i čas si čovek a čas vazdušni stvor.
Ja znam da je sve ovo priprema jauka
šta sprema crni metal u garaži?
Gle - kako strah pretvoren u pauka
po svome kompjuteru odgovor traži.
Naslov je te pjesme - "Sarajevo"! Tiskana je, bez ikakva pridržaja, još 1971. godine! Još onda čuje - kako nesreća zaista korača i, pretvorena u bubu čeka kad dođe čas da smrvi jedan grad: Izgara grad kao tamjana grumen, / u tome dimu i naša svest vijuga!
I uistinu, i autor i njegovi kolege po oružju i po propagandi u svojem divljaštvu vide nešto sveto - naime, rekoše da spašavaju Europu od islamskog fundamentalizma, a veliki svijet od povampirenog ustaštva i, kako nam ga prikazaše na poznatom protuvatikanskom mitingu u Beogradu, od Pape ustaše! U svojem neviđenom rušilaštvu "najslađi" cilj razaranja upravo su sakralni objekti, a poniženje zarobljenika ide upravo smjerom oduzimanja dostojanstva Božjeg stvorenja svakom uhićeniku. Tu svoju samozvanu svetu misiju sasvim je jasno, gotovo kao Neron kada se divio svojem velikom umjetničkom djelu - gorućem Rimu - u ekstazi vreline izrekao i autor: izgara grad kao tamjana grumen! - Izgara Sarajevo! Kao tamjana grumen - kao rugalica Bogu! U gradu ostaju tek prazna odela, mrtvi kamen, uzidan u kuće - kuga! Sarajevo - mre kamen, uzidan u kuće!
(nastavak slijedi sutra)
Post je objavljen 25.07.2008. u 14:37 sati.