Evo kao sto sam i obecala, odlucila sam krenut pisat. Trenutno mi je od svih tema koje sad imam u glavi ovo prvo palo na pamet.
I cak sam se sjetila i jedne poruke koju sam jednom davno primila, pa cu je podjelit s vama:
Kad si tuzna ili sama,
sjeti se da ja znam tvoje patnje, boli,
a to moze samo prijateljica koja te puno voli.
Pa da pocnem pricu, jos od mog djetinjstva. Imala sam kao mala dosta prijatelja, uvijek smo se igrali u parku, izvodili svakakve stvari. Krenula ja u osnovnu skolu, dobila nove prijatelje, i neprijatelje, i tak, uglavnom bilo je svega. Sjecam se da su me jednog lijepog, suncanog, proljetnog dana, naucili vozit biciklu, ti moji nekadasnji prijatelji, i to mi je tako puno znacilo, bili su bas pazljivi, uporni i dragi. I naucila sam ja vozit biciklu, i tak, bilo je zabavno. Uglavnom voljela sam osnovnu skolu, sve do petog razreda, kada su se ljudi oko mene poceli uzasno mijenjat. Imala sam osjecaj da sam ja drugacija od njih. A i bavila sam se glazbom, pa smo imali drugacija gledista, i jednostavno se nismo vise slagali. Moj razred vise nije bio isti, raspao se i promjenio. Moram priznat da tada i nisam imala previse prijatelja, imala sam ih par, al to su bili oni s kojima sam se slagala, bez obzira na sve, s kojima mi je bilo zabavno, i s kojima sam od tada provodila najvise vremena. Jos uvijek se cujem s nekima i vidim, bez obzira koliko daleko bili, jos smo uvijek prijatelji, i mislim da je to bilo pravo prijateljstvo, jer je ostalo.
Imala sam i jos jedno prekrasno prijateljstvo, prijatelje i prijateljice kod moje bake. Nismo se bas cesto viđali i bili smo daleko, al kad smo bili tamo bilo nam je super zajedno. S njima sam se provodila kao sto se nikad nisam i necu s nijednima. Uvijek smo nes izvodili, nikad nam nije bilo dosadno, uvijek smo imali nes za radit bez obzira dal je kisa ili sunce. Toliko lijepih prica, i smijesnih naravno, je ostalo da cu imat sta pricat unucima, a i sjecam se kad bi se vratila u svoj grad, da bi me odmah moje drustvo tada pitalo da im sve ispricam u detalje, jer su im te price bile uzasno zanimljive. Ali zaista bile su zakon, i bas mi je drago da sam toliko mogla uzivat s tim ljudima, da je i jednima i drugima bilo tako super. I jos uvijek kad dodemo tamo, prisjecamo se svakakvih dogodovstina, nista se nije zaboravilo, jos uvijek se smijemo, znamo svaki detalj, svaku pricu, a bilo ih je tako puno........
I napokon sam mislila da sam nasla prave prijatelje, daleko su, al bez obzira, nama je super, lijepo nam je zajedno...... Kad su dosli mobiteli, pocela su i dopisivanja i tak. Al onda su dosle i one lude godine, i sve je propalo, sve se promjenilo, sve sto smo nekad gradili, tada se srusilo. Kao da vise nismo pricali istim jezikom, zivjeli na istoj planeti, kao da vise nismo bili ona neiskvarena djeca od nekad, oni pravi prijatelji. Kao da smo postali stranci, kao da to vise nismo mi, koji smo se nekad razumjeli. Prestala su dopisivanja, nije vise bilo ni zajednickih tema za razgovor, vodili smo potpuno drugacije zivote, al jos uvijek smo se druzili kad smo dosli tamo, al to vise nije bilo to. Zaista ja jako volim i cjenim te ljude, i nadam se i voljela bi da jednog dana, kad budemo odrasli u glavi, zreli ljudi, da ce ponovo biti ko nekad, i da nase prijateljstvo nitko nece moci unistiti. Pod ovim ko nekad, ne mislim da ce se vrijeme vratit, al da ce nam bit bar priblizni dobro kao nekad, i da cemo i dalje imat jedni druge u srcu, jer smo zaista bili odlicni prijatelji.
I tak moram spomenuti da sam na kraju svoje osnovne skole izrazila zelju, da nadem prave prijatelje, molila sam se Bogu, i eto, kad sam krenula u srednju, naisla sam na ljude s kojima se razumijem, s kojima se zabavljam, s kojima mi je super, i koje obozavam. Bog mi je darovao prave prijatelje, i sad se mogu pohvalit da sam ih napokon dobila. Al ove vise ne zelim izgubiti, bez obzira koliko daleko bili, koliko jos ljudi i prijatelja upoznali na faksu, poslu i tak dalje. Sada cu vjerojatno upoznat nove i drage ljude na akademiji, i jedva cekam, jer sam rekla da trazim dobre ljude na ovom svijetu, pa se nadam da cu ih jos pronaci.
Prijatelj je osoba koja zna sve o tebi, a jos uvijek si mu drag. Koja je uvijek tu, spremna pomoci, utjesiti te, reci koju lijepu rijec, biti uz tebe kad ti je tesko, Pa prijatelji se prepoznaju u nevolji. I ako se jos sjecate onih prijatelja kod moje bake, o kojima sam maloprije pisala, i onih iz srednje skole, onda to mogu i potvrditi. Bili su uz mene kad mi je bilo najteze, i hvala im na tome!!!!!!!!!! Ipak sam dobila dokaz da imam prave prijatelje. Hvala Bogu sto mi ih je darovao!!!!!!!!!!!! Svi mi imamo mane i vrline, samo moramo nauciti prihvacati jedni druge takve kakvi jesmo, biti dobri, brizni i pravi prijatelji, i vjerujem da ce nam biti super zajedno, jer cemo imati nesto sto traje zauvijek........
Post je objavljen 25.07.2008. u 11:23 sati.