Lagano, lagano se pakujem. Svud po podu dnevne sobe razvrstavam stvari. Na jednoj gomili odeća, pa apoteka, pa kuhinja, pa higijena, pa tehnika i nauka (baterije, fotoparat, gps). Isprobao novi primus. Kupio faktor 30 protiv sunca. Odvojio rukavice, zimsku kapu, preživeću valjda bez šala. Jedva sam našao kupaće gaće. Bile su tamo gde sam najmanje očekivao - na svom mestu u fioci.
Krećemo za 24 sata. Do tada ću sve spakovati u ranac. Kupiti popodne cvikere za sunce. Naći neku knjižaru, kupiti par lepih knjiga da imam gore da čitam.
Za sada mi je najveći problem hoću li stići da završim čitanje Norveške šume pre nego što krenem. Ne da mi se da nosam celu knjigu zbog pedesetak strana.
Poslednjih nekoliko godina mi se dešava da padnem u depresiju pred pakovanje (a bogami i pred svaku drugu operaciju koja zahteva više od 3 koraka, ili više od 30 sekundi). Odlažem, odlažem, svaki put sve više, na kraju jedva nekako smandrljam u zadnjih par sati.
Kao u onom snu koji celog života povremeno sanjam, kako želim da se pomerim, da odem negde, ali noge su mi kao od olova, jedva ih pomeram, ne mogu da mrdnem.
U pravu je dr. Dabić kad kaže kako nema bezizlaznih situacija. To je ispravan pristup i kada situacija objektivno izgleda komplikovano, i kada je sam sebi iskomplikujem. Ja dodajem: i ne treba stajati. Stalno treba ići napred, održavati impuls, zamah, momenat kretanja. Svaki korak pomaže sledećem koraku. Staneš li, teško je krenuti.
Skoro da mi Dabić dođe simpatičan i zabavan. Sledio je svoj životni san, makar i sulud, ostvarilo mu se da nosi crne rolke, frizira se kao Zafir Hadžimanov, filozofira i muva ribe. Zamalo da se zaboravi kako je onomad sadio tikve sa đavolom.
U šta li se Mladić maskirao? Hoće li i on uspeti da nam ovako zamaže oči?
Post je objavljen 25.07.2008. u 00:42 sati.