Najljepša stvar sa uspomenama je što su tako divno beznačajne.
U početku je bio TV: Crno-bijeli, stavljen u centralni kut dnevnog boravka, opčinjenost kutijom koja je donosila svijet u naše socrealističke dnevne boravke. Tabletić na vrhu ima funkciju Arktika.
Mislim, lako za naše očeve oni su ga donijeli u kuću(Tv ne Arktik) u svojim ranim ili srednjim tridesetima(više-manje sretno oženjeni drugo dijete na putu), a Jugoslavija sprema odigrati ono svoje legendarno košarkaško finale u Ljubljani, a što bi drugo pater familas u to vrijeme mogao odrediti kao centar svog nemirnog svemira nego tu glupu napravu zbog koje nam se i naš dnevni boravak mogao učiniti skroz veličanstvenim. Ali, zaboga zašto mi i trideset godina kasnije ponavljamo istu grešku? Košarkaška finala već dugo nisu to što su bila, au contraire čisto su mučenje, osim ako možda ne igra Argentina,ali taj proizvođač potrošenih snova i dalje dominira našim dnevnim boravcima, kao Staljinov bakrorez.
Mislim, meni možda i nije krivo. Jer da ga nije bilo kako bih onda u neko, sad već dovoljno davno da bude sjetno, dokono dječačko popodne odgledao Crvenog gusara s Burtom Lancasterom, i shvatio da je svijet puno jednostavnije mjesto kad je smiješan. Dao bih sto amerika da svijet može biti beskonačno smiješan kao što je bio kada bih iz svog kreveta, u ta davna podneva gledao Crvenog gusara, ali znam da to tako više ne ide, jer sam veliki dečko sad. Naime zajebo sam se, pa sam u jednom trenutku pogledao ravno u njega sa svog balkona. Tamo vani nije bilo ekrana obrubljenom drvom da me štiti, ali srećom odgledao sam dovoljno dokumentaraca na njemu, da bih se naučio štititi sam.
Jednom, ovo je sad već toliko slatko trivijalna uspomena da je se mora odraditi ovdje, tamo negdje kraj sedamdesetih moja MZ(mjesna zajednica), organizirala je jednu od luđih stvari koju sam ikada vidio. Naime, s vrhe moje zgrade bili su projecirani filmovi na bočni zid zgrade preko puta, tako da smo ih mogli gledati sa svojih balkona( s kojih se vidi onaj cijeli svijet, inače zvan parking). Moja zgrada je imala četiri ulaza, a preko su okomito na njih bile postavljene četiri male zgrade, kao da su samo za projekciju izgrađene, tako da je svaki ulaz gledao svoj film. Skokov prilaz 4, moj ulaz, je dobio Taksista što složiti ćete se nije loš izbor, ali ako imate desetak godina malo ste razočarani, pogotovo ako znate da na dvojci prikazuju Ralje. Zapamtio sam samo De Nirovu irokez frizuru, nije ni to loše, ali važnije od svega što mi se činilo da su tamo krajem sedamdesetih s novozagrebačkih balkona još mogle vidjeti zvijezde: one prave, imaju čudan običaj da obitavaju gore, u svijetu van kutije.
Onda smo bili ozbiljni. Šatro. Onda je bila cijela jedna ekipa ljudi u sivim odijelima(pojavom televizora u boji ona su postala tamnoplava, to bih nazvao usitinu skromnim napretkom) koja je voljela tumačiti stvari. Nešto kao Branimir Bilić, ali ipak s mrvicu više šarma, možda zato što ih nitko nije slušao, kao ni Bilića sad, ali onomad se činilo da su ljudi u kutiji važni. I bila je ta emisija Kino-oko, dobra stvar je to bila. Ne toliko radi emisije same, nego zato jer je imala sljedeći koncept: večeras ćemo vam prikazati Ryanovu kći ili Andrej Rubljova, a potom će govoriti o temi filma tj. kako se ona može uklopiti u naš trenutni društvenopolitički kontekst. Naravno, nitko živ nije gledao poslije te dosadnjakoviće kako trućaju o svemu, samo ne o filmu.
Pri tom je ostalo zaista fascinantno da su ti likovi mogli mljeti o tome kako je tema Ryanove kći , Rubljova ili Francuske veze uistinu nešto što bi se nas moglo ticati, ali koga je bilo briga, tipovi u uskim kravatama su izbrbljali svoj dosadni uvod, a nakon toga bi pustili film. Tri sata filma bez prekida u udarnom terminu, danas se kaže prime time, pa si ti misli buraz. To ja zovem kultiviranim djetinjstvom. Ko zna gdje bi mi bio kraj, da nisam zaspao negdje na polovici na većini filmova (sve dugo bilo), jer sam bio malen i jer su uskoro počele osamdesete.
Tja, ionako uglavnom više ne gledam filmove. Jest, odgledao sam Taksista još nekoliko puta, i mada znam da je genijalan ja ga i dalje više pamtim po golemoj i zastrašujućuju De Nirovoj zurki koja me plaši s fasade preko puta. Što se mene tiče filmska povijest može tu i stati, ali što se mene tiče, svaka povijest može stati, ionako ništa pametno nismo naučili iz nje, osim da se treba čuvati Danaca i kada Lego-konje donose.
Uspomena su beznačajna hrpa, ono što uzmeš s vrha čitav je spašeni svemir. Ne sjećam se što su pričali oni ljudi-mudraci iz Kina-oka jer mora da je bilo jako važno, a važno ne pamtim, ali to je onaj osjećaj kao kad se voziš tramvajem pa prođeš kraj jedne točno određene zgrade, u kojem se sad već čini ti se jako davno događalo nešto bitno po tvoj unutranji svemir, koji čak i nije omeđen svijetom u drvenoj kutiji . Učini ti se da bi baš sad trebalo reći nešto mudro i značajno, nešto čime bi svemir vani ili bar šira društvenopolitička zajednica(ako takva postoji) trebali shvatiti koliko ti je i zašto važan ovaj trenutak, a zapravo njih boli đon za tvoje objašnjenje i za tvoje uspomene, oni čekaju da počne film, kako bi zatvorili svoj svijet u dnevni boravak, a dnevni boravak u kutiju, drvenu ili plazmu svejedno, malo smo po tom pitanju napredovali, ali nismo odustali od toga da nam ta kutija bude katatonični katalizator snova, na počasnom mjestu u stanu. Čak ni 30- godina kasnije.
I onda ne kažeš ništa. Kome bi mogao uostalom? Sumnjam da bi neki pijani, usamljeni, ili samo zamišljeni te ne baš financijski dobrostojeći brko koji ti je slučajni suputnik u tramvaju dobro reagirao na rečnicu poput
"Svijet mi je uvijek bio začudan kad bih ga gledao s onog prozora", ako ništa zato jer su ove nove 17-ce prebrze i ne ostaju dovoljno dugo na stanicama da bi se u taj prozor stigao zagledati, možda srećom, jer nisam siguran da bih ja htio da mi netko, dok se nevino truckam od točke A do točke B uleti s takvom budalaštinom. A i uostalom što slučajni suputnici znaju o prozorskim tajnama. A opet, možda na to čovjek sasvim ozbiljno odgovori " Meni se čini da je to dosta ozbiljna tema, ali najprije da mi pogledamo film, pa ćemo kasnije o njoj".
A onda možda na nekoj usputnoj fasadi dok se vozimo puste Taksita, ili Ralje, ma dobro ako je on passe, može i neka Tarantinova gluparija. To je dobro s uspomenama, s one strane kapaka moguće je ih je čak i okrenuti u vlastitu korist. I raditi od njih što ti je volja. Što ne znači da neću izbjegavati neke tramvajske linije neko vrijeme.
Da imam tanku kravatu i tamnoplavo odijelo rekao bih "Ovaj film izazvao je dosta kontroverzi u svoje vrijeme, a izaziva i sad. Zato je najbolje da ga pogledate i donesete sud sami."
No, ionako bih na pola filma zaspao. Uostalom, fućkaš uspomene za koje znaš kako će završiti....
Post je objavljen 24.07.2008. u 23:06 sati.