Pregled posta

Nostalgija

Stalno sam govorila da me u ove 2 godine nije hvatala nostalgija....jer nije.
Međutim, otkad sam se vratila iz Hrvatske, toliko sam njome oduševljena (oduševljenje je započelo još tamo) da sam se upitala je li srce ipak počelo patiti za kućom ili se taj osjećaj u meni zove nekako drugačije?

Mislim da nije nostalgija, ali stvarno ne znam kako nazvati to novonastalo oduševljenje lijepom našom....

Bila sam sve na mjestima koje sam jako dobro znala od prije.... ...i nisam otkrila ništa novoga.
Baš zato sam iznenađena kako me toliko već viđenih slika privuklo da zastanem.
Eksluzivno pravo intrigiranja mog oka i mojih interesa su do sada imali nepoznati krajevi, a ne Hrvatska. Hrvatska je bila nešto što se podrazumijeva.
Da, jako je lijepa. Da, i ljudi su lijepi. Da, i što s tim? Pa to je normalno.
Kako to da sada otkrivam Hrvatsku?
Što je to potaknulo? Zaljubila se nisam....Sve je tamo po starom....Veselila sam se povratku u Irsku....Ma nije onda nostalgija u pitanju....Nostalgija je čežnja za prošlošću i domom.......a ja ne žalim za ničime.... Drago mi je biti tu gdje jesam. Naravno da bi bilo prelijepo viđati još češće sve koje volim, ali ruku na srce, puno se vidimo, a kad se ne vidimo se čujemo. Neke možda sada viđam i češće nego dok sam bila u Zagrebu....
Pitate se zašto razmišljam toliko o tome? Zato što bih se odmah vratila da zaključim da sam homesick pa želim postaviti dijagnozu prije nego što preselim sve stvari koje me čekaju spremljene u kutijama .

Najvjerojatnije, uzroka mom novootkrivenom osjećaju ima više.
Prošlo je već neko vrijeme otkad sam otišla i od onda nikada nisam ostala 5 tjedana. Bili su to jako intenzivni dani što se tiče emocija. Nizale su se situacije u kojima sam bila više nego inače svjesna duboke povezanosti s mnogima počevši od toga da sam bila kuma na krštenju i kuma na vjenčanju. Onda je jedan od miljenika bio nekoliko dana u bolnici, drugi je imao rođendan pa mamin rođendan....Sve to je potaknulo neke pozitivne i jake emocije u meni pa je vjerojatno i pogled na one ljepote koje inače zanemarujem bio drugačiji. S druge strane, kako sam ipak manje tamo nego prije, postajem djelomični turist. I sad vidim da to nije nimalo loše jer, dragi moji, zemlja nam je prelijepa.
Na žalost moje Mići, zaključak je da još nije došlo vrijeme za povratak. Čini se da će me Zeleni otok imati još neko vrijeme.
A u cijeloj toj priči je jako razumljivo da su nam okusi,....
...mirisi....
....i zvukovi....

....lijepe prošlosti i djetinjstva uvijek prirasli srcu.

Post je objavljen 24.07.2008. u 23:10 sati.