Tek početak našeg prijateljstva pretvorio se je u nešto posebno.
Dosta sam novih osoba upoznala, koje su mi se zavukle u srce.
Sjecam se u Osnovnoj jos kad smo trčale kroz hodnik..
jedva čekale da zvoni da idemo kod radija.. jedva čekala da se opet onak glupiramo..
Sve je bilo lijepo dok je trajalo. Pomagali smo si. Uvijek smo bile jedna uz drugu.
najslade mi je bilo kad sam sretna dosla do njih i rekal sta ima novog.
Trajalo je dovoljno dugo, a prekratko da bi jedan trenutak to mogao uništit.
Koliko god smo suza, svađa, smijeha, veselja zajedno preživjele, one prve slatke ljubavi,
oni tek prvi izlasci ( Nova, Dora =) ) trčanja za starijim dečkima, duga razgovaranja, razumjevanja, planovi za dalje, izlazak u gard, taj jedan trenutak je slomio sve što je bilo lijepo, dugo i najbolje.
Dugo nismo pričale. Dugo se nismo družile. baš zbog tog trenuta koji je to sve uništio.
Žao mi je, što je do toga došlo. Mislim, da je sve u redu uvijek, da ni to nebi bilo prijateljstvo, jer previse toga bi se dobrog dogadalo, da bi jednostavno dobro prešlo u naviku, a kad bi došla ta kriza i svađa jedan trenutak bi začas to uništio, i nebi se s tim mogle snosit...Lijepo je kad imas nekoga kome mozes reci sve, koji je s tobom kad ti je teško ko je s tobom kad ti je najbolje. Djeli s tobom svaki trenutak.
Toliko povjerenja, toliko sreće... toliko ljubavi.. sad kad sam s njima.. nije vise isto..
jesam sretna sam, priznajem da imam osjećaj da tamo ko da vise nisam dobro dosla.
Bojim se da opet ne napravim nesto krivo. Zbog cega bismo se opet posvađale, i ne pričat brdo.
Samo bi htjela biti iskrena...htjela bi da vam mogu sve reci, da cete me slusat, htjela bi da me volite onakvu kakva doista jesam, i da znate da vam zelim najbolje.