Moj veliki učitelj...
Često ljudi kažu za nekoga da ima crva. Čovjek takav ima stalno u sebi neki nemir. Nešto mu stalno odvraća pažnju i takav stalno nekuda luta.
Ima, međutim, i onih koji su često odsutni od uobičajena života. Žive u nekom svome svijetu. I njih često krasi neki nemir, ali taj nemir nije lako vidljiv. Oni su tragači na stazama duše. Kreću se u nekom, većini, nevidljivom svijetu. Takovi teže ishodištima pojavnosti. Oni vide da krošnja živi korijenom. I čovjek, u viđenju njihovom, ima korjenove na poljima duša.
Gdje su začeci odnosa što život znače?
I ja sam tražio onu žižu, onu jednostavnost, onu osnovu ... svega. Nastojao sam demistificirati sve nejasnoće i izbjegavao prihvaćati neobjašnjive pojave takovima. Ostajao bi aktivan crv sve do spoznaje.
Život? Ja? Najosnovnije, a najneobjašnjivije, zar ne? Gnjušao sam se u školi aksioma. Oni su za one koji se mire s nespoznajnošću. Bilo mi je bolje ostaviti sivo područje sa usnulim crvom, a taj kao zec spava podignutih 'ušiju'.
Nastojao sam oštriti i bistriti um. Bilo mi je to nekako spontano. Često sam igrao šah. Krajem srednjeg školovanja sam upoznao jednu igru kojoj sam danas puno zahvalan za promjene u sebi.
Igra je to drevna. Arheolozi su iskopali garnituru za igru izmjerene starosti oko 4.000 godina. U ono vrijeme se igrala. Jesu li to bili njeni počeci? Ne znam.
Kolike li jednostavnosti u pravilima igre! Potpuno su prirodna.
Igra se na ploči 19x19 linija što se sijeku u 361 sjecište. To su mjesta na koja se stavljaju kamenčići. Igraju crni i bijeli kao suprostavljene boje. Nema pomicanja po ploči, već se stalno dodaju novi kamenčići i to naizmjenično, crni pa bijeli. Tako to ide dok netko ne uvidi da više nema dobitaka. Kada kamenčić ili skupinu okruže kamenčići suprotne boje, okruženi se vade s ploče. To je kao kada obrambena tijela u organizmu opkole strana i tako čuvaju zdravlje. Životni princip.
Krenuo sam putem te igre i bio više istraživač nego igrač, mada imam i lijepih natjecateljskih postignuća.
Tražeći uzroke slabih oblika u igri, nalazio sam sebe kao njihovog kreatora. Tako je igra, i njeni principi, mijenjala mene. Učio sam od nje.
Često kao da mi je govorila:
'Stani malo, pa i protivnik treba nešto ostvariti.'
'Bez poraženih nema pobjednuka. Poštuj protivnike.'
'Ne krivi druge za svoje poraze.'
'Na izgubljenim partijana se uči, a ako nije tako, onda su one stvarno porazi.'
'Od nebrojeno zamisli tek jedna se ostvari.'
'Igra je u mislima, a kamenčići su referentna slika za oba protivnika.'
'Pravu borbu mnogi ne vide, jer se ona provodi u mislima. Čak i protivnici ne vide mnoge zamisli svojih protivnika.'
I tako me igra ova vodila sve dublje u onaj nevidljivi svijet. Srećom, bilo je još takovih tragača. Nalazili smo se na turnirima.
Mi, igrači ove igre, volimo život. Volimo ljude, prirodu. Većina smo nepušaći, a alkohol nam je stran. Naši susreti su ispunjeni radošću i osmjesima. Ta, kako ne bi; zajedno stvaramo ono što volimo; igru kamečićima.
I sada, kada mi je vid jako narušen, dalje gledam kamenčiće. Godinama sam naučio vještinu premetanja kamenčića u mislima. Znam njihova značenja i na taj način mi to pomaže kod gledanja postave. Inam je u glavi. Problem mi je kada ulazim u vremensku oskudicu i kada trebam češće provjeravati postavu očima. Tada znam pogriješiti, jer slabo vidim. Mnogi su mi već rekli da ja dobro vidim. U tome da, ali ne očima. Imao sam učitelja, koji mi je pokazivao vrijednosti. Nazivaju ga GO! Japanci ga zovu IGO, Kinezi WEI-CHI, a Koreanci BADUK.
Znam da pravi Učitelj jest samo jedan i da je svagdje i u svako vrijeme postojanja. Mi ljudi ga doćivljavamo tek kada smo spremni. Dajemo mu imena razna. Ja sam ga imenovao GO-om, ali znam ...
Prijateljice i prijatelji dragi, učitelj je uvijek uz nas. Pitanje je vidimo li ga i prihvaćamo. Jesmo li spremni mijenjati sebe?
Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :)
E, da... noga mi je sve bolje. Ide mi već sasma ok na jednoj štaki.
Post je objavljen 07.08.2008. u 21:28 sati.