I kad pomislim ipak se nešto kreće, ipak se nešto čini za one koji su nepravedno izgubili živote, samo u jednom trenutku shvatila sam da je to sve igra i ništa više.
Jedan trenutak je dovoljan da čovjek shvati da oni koji su skrivili nesreću, ubili nekoga drugog u njoj, uništili nečiji život, istinski se ne osjećaju krivim, a sve drugo je samo predstava. Ovih dana jedna mati oplakuje svoju mrtvu djevojčicu, svoje djete koje je podigla na noge, a koje je netko drugi ubio zbog nepažnje. I u trenucima kada se navršava godina dana od pogibije drage kćeri, slijedi drugi šok. Čak i tih dana krivac izlazi na slobodu, nije važno iz kojih razloga, važno je da je na slobodi.
Čemu da se nadamo mi koji još presude nismo ni dočekali. Zar stvarno postaju istinite riječi koje sam čula kada si poginuo: "Morate se pomiriti s tim, sad i tako nema pomoći... sad se živima treba pomoći... sudska praksa je.... " Zar stvarno jedan nevino izgubljeni život ne vrijedi ništa? Zar stvarno nikome nije važno što nema naše djece, zar stvarno nikome nije važno kako je nama koji moramo živjeti poslije njih, i gledati takvu nepravdu ? Zar je stvarno svima svejedno da li mi to možemo podnijeti ili ne, ili su takve stvari namjerne pa da nas prije skrše i ubiju, pa da nestanu tužni svjedoci nesretnih događanja?
Kome treba da se zahvalimo što nema naše djece, i što su nam uništeni životi,
Bogu ili ljudima?
Post je objavljen 23.07.2008. u 23:13 sati.