Procitavsi vase komentare, dragi moji znani i neznani, grunule su mi suze na oci...I opet, nanovo, ugodno me iznenadjuju vase rijeci podrske, rijeci ljudi koji nas ne poznaju, a znace nam strasno puno...ne mogu se dovoljno zahvaliti svima vama...
Kako se nositi sa strahom? Koji se u mene ugnijezdio, nepovratno? Kako zivjeti sa time? Kako ne predati se potpuno, kako odagnati od sebe taj osjecaj koji te prozima i paralizira ? Kako prevladati taj strah a da ne otupis potpuno pa prestanes reagirati i onda kada je potrebno? Neuroticne tlapnje...
Pikuli su maknuli sondu za hranjenje. I skinuli mu masku. Doktorica, koja ne skida osmjeh sa lica, kao da je poludjela, govori da je zadovoljna sa Pikulinim napretkom, a njemu sve vrijednosti u krvi padaju !!!! E sada, nalazimo se pred dvojbom: vjerovati lijecnici koja ga "prati od pocetka", a nije niti jednom bila u viziti tijekom tri mjeseca u bolnici, ili...sto ili ???? Nema alternative. Ne mozes pitati za second opinion jer nitko ne poznaje njegovu anamnezu iz Utrechta, doktori tamo skrivaju file kao zmija noge, razmjenjuju samo najosnovnije podatke, a postoji i animozitet izmedju lijecnickih timova iz Utrechta i Amsterdama. Da li je u pitanju samo profesionalna ljubomora ili nesto drugo, nemoguce je saznati. Razlika hrvatskog zdravstvenog sistema i nizozemskog je i u tome sto ovdje ne dobijas nikakvo otpusno pismo sa anamnezom, dakle nemas crno na bijelo sto se dogadjalo ili se dogadja. Mozes, kao roditelj pacijenta ili sam pacijent, dobiti " izvadak" iz tvog dosjea, tj. kopiju nekih sarenih papirica, ali kopiju cijelog dosjea mozes zaboravit. Oni tebi kopiraju samo ono sto se njima dopada. Pikula je cak imao u bolnici dva dosjea, jedan crveni i jedan plavi. Crveni smo mi mogli dobit na uvid u bilo kojem trenutku, ali si morao posebno traziti sestre da ti ga donesu, i citao si ga samo u prisutnosti jedne od sestara. " Plavi" je dosje bio samo za lijecnike i med. osoblje, za razmjenu informacija i to je bila takva tajna da se taj dosje gotovo pa prevozio pod lokotom. Sanse da dobijes taj " crveni" a pogotovo " plavi" dosje u ruke i da ga cijelog kopiras su ravne nuli. Tako da neko " nezavisno" misljenje nekog drugog lijecnika pada u vodu jer taj drugi dobije uvid samo u ono sto mu onaj prvi servira. Sto je u vecini slucajeva nedostatno za cjelovitu analizu ili mozda i dobije nesto vise podataka, ali kolegijalnost prevladava i ovdje, pa se profesionalno medjusobno stite....
Uglavnom, nekim cudnim poprecnim razgovorima i zavijutcima, doznali smo da Pikuli slezena uopce ne radi jer je ozracena. Lijecnica nam nije niti jednom direktno rekla da je to u pitanju.
Nekako ne mogi imat povjerenja u nju, razum mi govori jedno a srce drugo, jer se ne ponasa niti cisto blagonaklono niti cisto profesionalno. U stotinu navrata mi smo je podsjecali na neke pretrage i analize, neke vrijednosti, upozoravali na moguce posljedice, pitali za popratne pojave itd...U tih petnaestak minuta njezinih konzultacija na poliklinici uvijek je nesto zaboravila, ili popipati jetru, ili preslusati pluca, ili ga izvagati..uvijek je bilo nesto manjkavo, u zurbi. Kao da joj smetamo. Ne jednom nas je upozorila da smo mozda " previse alertni"??? Kako mozes biti previse alertan sa tako ozbiljno bolesnim djetetom???
Da li sam ja uistinu postala previse neuroticna, pa mi to zamagljuje realnu sliku?? Da li mozda drugi vide nesto sto ja ne vidim??
Pikula je ekstatican. Sada, kada vise nema sonde i aparatica koji pumpa tekucu hranu kojeg je morao vuci za sobom kada se igrao, sada je on dobio krila. Proglasio je sam sebe zdravim, Pikulina je to objerucke prihvatila. Mozda i previse i preobuhvatno, kao da sada nastoje nadoknaditi ono sto su propustali predugo. I kako sada objasniti tim mojim blizancima da je Pikula jos uvijek bolestan i da moramo i dalje paziti na njega ?? Tesko....
Niti vrijeme nam ne pogoduje. Buduci da je neizmjerno hladno i kisovito i vjetrovito, a ljeto je, odlucili smo aktivirati grijanje. A to znaci da nema izlazaka van a da se djeca ne prehlade, pa se Pikulina pocela zatvarati u sebe i svoj svijet crtanja - svojih leptira, kornjaca, cvijeca i princeza. Sve protkano tisucama malih srca. Srecom, svaki crtez ima osmjeh na licu, pocev od bubamare, pa do zirafe. Nadam se da to pokazuje da nije traumatizirana.
Ja sam jos uvijek robot. To se niti nece promijeniti.
Pozdravljam vas. Grlim vas.
Post je objavljen 23.07.2008. u 22:55 sati.