Rijetko odlazim na koncerte, no ovaj nisam propustio.
Razlozi su ... svakojaki.
No ... švrljajući po netu, našao sam podosta o ovom sastavu i želio to vidjeti.
Prije samog koncerta sreo sam, valjda, sve one koji su u ZG, a imaju bilo kakav doticaj s ovom glazbom.
Moji dojmovi.
To je ono kamo i Caimani streme i što bi htjeli postići.
Ili smo blizu da postignemo.
Ili smo postigli.
To sad ... ostavljam vama koji nas slušate
Sam koncert je, kao prvo, imao odličan zvuk.
Zanimalo me koja je to ekipa radila za pultom, no saznao sam to tek na kraju koncerta.
Glavni je šef zvuka bio kubanac, koji zna sve tajne kako prenjeti istinski zvuk samih instrumenata.
Tres je zvučao kao tres, gitara kao gitara, baby-bas (makar električni) je davao pravi zvuk kontrabasa, maracasi su se šuljali uvijek okolo naokolo, clavesi sveprisutni, ali i ne nametljivi, bongosi ... kao da su mi pred nosom, a truba, makar prodoran instrument, taman kako treba.
I, kako bi onaj kuhar na „Dobro jutro, Hrvatska“ rekao, „I to je to. Dobar tek.“
To je prvi preduvijet da se bilo kakvo događanje, u opće, može nazvati koncertom.
Ne sumnjam da je njima na pozornici bilo isto tako.
Vidio sam neke stvari kod ozvučenja koje sam predpostavljao, a sad su mi se potvrdile. Samo ... kod nas to uvijek biva povezano sa opremom ljudi koji rade taj posao i cijenom.
OK – kod klasa kao što su gospoda Bilić, Pancho, Vlatko i njima slični ... to nije tako.
Treba im samo reći što se hoće.
Ovi ostali ... a oni su, većinom, po našim klubovima ... za sitne novce ...
Toliko o zvuku.
Dakle ... fenomenalan i kapa dolje.
O samim glazbenicima ... treba li što?
Nose taj ritam u sebi genetski, igraju se sa njim ... kako im taj tren paše.
Svatko je majstor svog instrumenta, no, ono što je zajedničko, svi su perkusionisti.
Raznih nivoa, ali clavesi, maracas, bongo ... svi to sviraju, makar osnovne paterne. I tu leži tajna izmjena ritma, soliranja i više instrumenata istodobno ... sve vuče na ono „raspali su se“ ... i, odjednom ... eto njih nazad veslih i točnih ko satić.
To me oduševilo.
Kao i drastična izmjena tempa u pojedinim pjesmama. Tako točno i istodobno ... bez iskakanja ... mrak.
Zato me i začudio komentar koji sam čuo izlazeći iz „Tvornice“ kako „Vidiš, tako i ja mislim. Nisu ostavili poseban dojam“. Rekao je to neki tip nakon što sam ga vidio da razgovara sa jednom osobom ... za koju mislim da jako puno zna o ovoj glazbi.
Ne znam što su to glazbeno trebali napraviti ... da bi ostavili, barem po tom tipu, makar „dobar dojam“.
Ovo je pravi son i ovo je prava rumba.
Kako sami kažu – 4. su generacija ovog benda, postoje 80 godina.
Da su bez trube i sa marimbulom umjesto basa i bongića – zvučali bi samo malo manje suvremeno.
Čini mi se da su i plesači vidjeli nešto što se ... baš i ne viđa često na ovim prostorima.
Pala je jedna školica, zar ne?
Koncepcija koncerta?
E ... tu bih, možda, imao zamjerke.
Recimo ... na samom početku je, ipak, trebao biti angažiran netko tko bi preveo cijeloj publici samu najavu benda. Pogotovo jer ... bilo je podosta „nove“ publike, starije populacije ... koji su došli na susret sa korijenima kubanske glazbe ... i došli su nešto naučiti i slušati.
Reakcije su bile prekrasne, no ... nisu svi plesači.
Dojmila me se, pogotovo, jedna starija gospođa, koja je čak i ustala sa stolice i zdušno pljeskala tijekom izvođenja kako je god znala i mogla.
I ostali su su se klimatali i uživali u onome što čuju.
Imali su i što čuti.
Zato ... možda da su te kratke informacije ipak prevedene za te ljude ... bio bi to pun pogodak.
Za plesače ... maknuo bih, ipak, prva dva reda stolica.
Je, bilo je dosta prostora i za njih, no ... napravio bih ipak malčice više.
Ipak ne bih radio koncert u dva dijela.
Nekako ... „Septeto nacional“ je itekako sposoban napraviti dva dijela koncerta i odmoriti članove bez 20-to minutne pauze koja je ... malo razvodnila cijelo večer.
Samo koncepcijski, ne i glazbeno.
Ispao je prvi dio ... oficijalan, a drugi ... tulum.
Bez te pauze ... tenzije bi se dizale i opet bi sve završilo tulumom (kao što i jest), ali bi to bila još jača eksplozija i ritma i plesa i emocija ... i sve bi bilo jedna zaokružena priča sa početkom, sadržajem i krajem.
I bisom.
To je moje osobno mišljenje.
Samo ... te, moje, koncepcijske zamjerke nisu nimalo umanjile moje glazbene doživljaje, a, koliko sam vidio, ni doživljaje publike.
I zato me, ponovo, čudi, gore pomenuta, opaska kako „nisu ostavili neki dojam“.
Uf, da mi ga je bilo odvest na neko piće, pa da mi objasni taj svoj stav.
Post je objavljen 23.07.2008. u 02:06 sati.