...sjedim u polu mraku sobe..dok kisa lagano ulazi kap po kap nepitajuci da li smije i sjeda na moj parket..koji dakako ja trebam obisati...miris kave u salici na stolu ispunjava prazninu zidova...i tako gledam te kapi...i pomislim na tren.. koliko kapi jos mora upasti u moju casu da bi se ona pocela prevrtati....ponekad pomislim da je moj princ ima prste u tome i da je uspjesno na dnu napravio toliku rupetinu...da bude siguran da nikada i ne pomislim ga ostaviti...nekada davno sam bila hrabrija...odlucnija a danas kao da se bojim sjene...ne prepoznajem se...danas se bojim i kad grmi...a nekada je moglo tlo pucati pod mojim nogama...gdje sam se izgubla...zivjeti s nekim sedamnaest godina i osluskivati price koje su se zbile...porazavajuce...zar je moguce da netko vara cijeli moj zajednicki zivot....zar je moguce da poslje svega dode kuci kao da se nista nije dogodilo...ne mogu vise podnjeti njegove dodire..ruke kad nam se sretnu u krevetu...osjecam se jako jako jadno..a princ jos ima za pravo i pitati mene gdje sam bila dva sata od kada sam otisla sa posla...koliko mi jos kapi nedostaje...???
Post je objavljen 22.07.2008. u 16:48 sati.