I uvjek svechano obecham.. a znam da lazhem u sebi.. da chu prestati da se sjecham.. ovo je poslednja pjesma o tebi..
Salzburg je bio ruzhan, kishan, i hladnjikav. Ponedeljak poslije podne, mi trazhimo hotel. Vrijeme uzhasno, kishno, magla se spustila..
"Hochemo izlazit vecheras? Dosadno ovdje brate" reche Kiki
"Nechemo, neg, hajmo sutra dalje. Ochemo do Kroatië? Meni se ide na kupanje! Blizu smo :)" upitah puna nade. Nije mi se ostajalo ni u tom gradu ni u toj drzhavi. Jebo ih Mozart :)
"Mogli smo, da i mi vidimo tu tvoju zemlju!" rekoshe skoro u glas.
Poslije litara dobrog piva (nisam pila al' mi rekoshe da je dobro) krenuli smo na spavanje. Stajala sam tu noch dugo na prozoru gledajuchi svjetla grada i tu pustosh, i kishu kako lije. Ne, nisam plakala ovaj put ali sam bila beskrajno tuzhna. Uvjek se nekako rastuzhim na tom dijelu planete.. sjetim se koliko sam zheljela da budem tu prije toliko godina. Sada sam chesto tamo, al' iz nekih sasvim drugih razloga.
Na putu prema Hrvatskoj bili su putokazi za Wien, bilo mi je drago svaki put kad' smo uzimali drugi pravac..
Samo shto dalje odavde.. teshko to podnosim..
Post je objavljen 22.07.2008. u 16:04 sati.