Pregled posta

Odnos talijanske države spram osoba s poteškoćama u razvoju

Prošli ponedjeljak (14 srpnja) u kratki posjet našoj obitelji došla je gospođa Paula Matanović iz Trsta (Italija) a o kojem ste mogli čitati u našem postu. Tom prilikom jedan dio razgovora iskoristili smo za razgovor na temu kako se država Italija odnosi spram djece s poteškoćama u razvoju, odnosno na koji način država Italija pomaže roditeljima djece s poteškoćama u razvoju.

Obitelj Matanović je hrvatska obitelj koja već dugi niz godina živi i radi u Italiji.
Obitelj ima prekrasnu malu petogodišnju djevojčicu Nadiju koja je nažalost dijete s poteškoćama u razvoju (cerebralna paraliza). U razgovoru sa gospođom Paulom, uvidjeli smo da i Nadija i Anja imaju jako puno dodirnih točaka a jedina je razlika što Nadija nema epilepsiju, pa stoga može puno više napredovati. Također i naše obitelji imaju jako puno zajedničkih točaka, jer pored borbe za ozdravljenje svog djeteta, nalazimo i vremena pomagati i drugima, te aktivno sudjelovati u radu svojih udruga.

Odmah na početku naše teme, gospođa Paula dala nam je do znanja da ni u Italiji ne „cvjetaju ruže“ i tamo se obitelji i razno razne udruge bore na svoj način samo razlika je u tome što država Italija ipak ima sluha za neke stvari i sustavno rješavaju problem osoba s poteškoćama u razvoju. Kako majka gđe. Paule živi u Hrvatskoj često je u posjetu svojoj domovini i sa većinom problema je ovdje upoznata i vidi veliku razliku između Hrvatske i Italije.
Prije svega u samom senzibiliziranju javnosti spram osoba s poteškoćama u razvoju.
Dok kod nas (Hrvatska) javnost i dalje pristupa osobama s poteškoćama u razvoju kao sa građanima „trećeg reda“ (iako su se stvari polako počele mijenjati na bolje) dotle u Italiji javnost dosta polaže i vodi računa spram osoba s poteškoćama u razvoju. To se najbolje vidi kroz vrtiće, škole te kasnijeg zaposlenja. Dok u Hrvatskoj djeca s poteškoćama u razvoju odlaze u posebne vrtiće (izuzev vrtića koji primaju djecu s poteškoćama u razvoju ali i tu se rade određene grupe), škole (izuzev onih škola koje rade po posebnom programu) a kasnije kad odrastu teško se zapošljavaju, u Italiji je baš sve suprotno. Tamo djeca s poteškoćama u razvoju idu u iste vrtiće i škole s djecom koja su bez poteškoća. Nema dijeljenja tako da se ona djeca koja su zdrava odmah senzibiliziraju spram djece s poteškoćama u razvoju već od vrtićkih dana. Kasnije kad ta djeca odrastu i završe škole i steknu određena zvanja, imaju prednost pri zapošljavanju naravno sukladno njihovim mogućnostima i nitko ih ne zakida za njihova prava.

Velika razlika odnosi se i na kupnju razno raznih invalidskih pomagala.
U Italiji sva invalidska pomagala koja su neophodna Vašem djetetu dobijete BESPLATNO.
Od invalidskih kolica, stajalica, hodalica, sjedalica pa sve do pomagala za wc, kupanje i sve ostalo što je potrebno kako bi se osobi s invaliditetom olakšao njezin ionako težak život.
Država Italija snosi sve troškove svih potrebitih pomagala, a što se tiče naše zemlje ne moramo Vam ni govoriti da Hzzo prizna samo invalidska kolica (i to u iznosu do osam tisuća kuna) a sva ostala pomagala idu po onoj staroj :“snađi se druže“.

Sljedeća velika razlika je u rehabilitaciji koju osobe s poteškoćama u razvoju imaju pravo koristiti. Dok u Hrvatskoj osoba s poteškoćama u razvoju ima pravo od države dobiti svega jedanput godišnje i to u trajanju od tri tjedna ( izuzev ako je u istoj godini osoba imala operaciju i potrebna je neophodna post operativna rehabilitacija) a sve dodatno mora se platiti, dotle u Italiji država plača NEOGRANIČEN broj rehabilitacija. Da, dobro ste pročitali.
Nema limita i osoba može ići i na desetke puta na rehabilitaciju a da pritom ne mora izdvojiti ni jednu lipu (u ovom slučaju niti jedan cent).

Nadalje, kada Vas zadesi takav slučaj a nemate stambeno pitanje riješeno i tu država uskače u pomoć. Obitelj državi podnosi zahtjev i u roku od 12 do 15 mjeseci država Vam rješava stambeno pitanje. Dobijete stan i to prilagođen svim potrebama osobe s poteškoćama u razvoju. Od kupaonice, wc-a, kuhinje pa sve do spavaonice. No ni tu nije kraj. Država Vam za taj stan plača 50% kućnih režija. Što se tiče naše zemlje tu je valjda sve jasno i opet po onoj staroj :“snađi se druže“.

Nadalje, država plača obitelji i osobnog kućnog asistenta kojeg obitelj može uzeti od 0-24h ili na kraći rok. Obitelj Matanović asistenta koristi od 07 do 17h. Njegova dužnost je da dijete vodi u vrtić ili školu, bude mu tamo na raspolaganju, vodi na vježbe i svaki dan podnosi izvješće roditeljima, koji onda to izvješće prosljeđuju nadležnoj socijalnoj službi.

Valja napomenuti da dijete s poteškoćama u razvoju ima pravo na svakodnevne vježbe i to svih sedam dana u tjednu. Vježbe nisu reducirane i one svaki dan sadržavaju i fizikalnu terapiju i radnu terapiju i psihologa i logopeda a jako dobro znamo kako to kod nas ide.

Ima tu još jako puno sitnih detalja u kojemu je Italija jako puno u prednosti naspram naše zemlje, no ima nešto gdje je Hrvatska u prednosti (ko bi rekao). Naime u našoj zemlji imate pravo na besplatne pelene nakon djetetove treće godine, dok u Italiji nemate pravo na besplatne pelene. Ajde bar da smo negdje ispred, kad u 90% stvari zaostajemo za Europom.

I za kraj jedna vrlo zanimljiva domišljata situacija. Kako je u velikoj većini zemalja uvriježeno pravilo vračanja plastične ambalaže i za to budete adekvatno i nagrađeni (kod nas po vraćenoj boci dobijete 50 lipa) u Italiji su se dosjetili još nečega. Sakupite 5.000 komada plastičnih čepova (bilo od sokova, mlijeka, ulja, octa, šampona i slično) i na dar dobite jedno invalidsko pomagalo besplatno.

S ovim završavamo današnji post i zahvaljujemo se još jednom svima Vama na sudjelovanju u akciji "Podarimo Anji osmjeh na lice" koja traje od 14 srpnja do 14 rujna.

Napomenimo da Anja zahvaljujući obitelji Matanović ima i svoj blog preveden na talijanski kojeg možete vidjeti ako kliknete OVDJE.

Do novog posta,veliki osmijeh i veliki pozdrav ostavlja Vam neumorni trio.

Post je objavljen 22.07.2008. u 08:00 sati.