I ovo je jedan od vjetrova koji me bjesomučno šibaju.
Bez nade koju toliko volim predstavljati Svijetu.
Jer što bih bez nje ?
Sve neisplakano, presušilo je davno staze srca;
i gori, vrela kao krv iz svježe rane; još jedna
još more suza na mome licu.
Sivkasti krateri nastali unatoč pažljivom
izbjegavanju sunčevih zraka,
slijevaju se složno prema usnama.
Ovo je cesta za.........
Ovo je putokaz neizgovorenim psovkama,
očajničkim snatrenjima da dobrota se prepoznaje.
Makar što !
Sve dublje padam u vlastito beznađe.
I samo krajičkom srca još uvijek držim nit;
noć punog mjeseca i davnu, nezaboravljenu ljubav.
Guši potreba za njom.
Vjetar ju šiba.
Post je objavljen 21.07.2008. u 21:55 sati.