
U zabludi sam, sama nad sobom.
U zabludi da nebo je plave boje,
i da noću pronaći ću svoju zvijezdu, što nekoć je blistala.
U zabludi sam da ispravno razmišljam.
Ja nisam kraljica, nemam prava na smaknuća.
Zakopajmo stopala u mekoću ovog perja,
što pada s neba.
Proprtimo put za neka nova jutra,
iako, noge su mi umorne i teške,
nesposobne za poskok
nesposobna sam za govor
samo oči mi govore neopisivu tugu
i sretni mi se sklanjaju s puta, kojim kročim poput pošasti,
nešto što je mačka donijela pred gazdaričina vrata
neopisivu prazninu ćutim
u nebu punom zvijezda; nesposbna da pronađem onu ''našu''
i trepavice su preteške pod suzama
i srcu je teško kucati
i teško mi je podignuti pogled.
Zakopat ću noge u perje, da zamijeni mekoću tvojih ruku.
I svaki cvijet je žut
i nebo izgleda kao da se želi sunovratiti na mene
Pasti i zauvijek me poklopiti.
Post je objavljen 21.07.2008. u 20:48 sati.