Pregled posta

....I don't care anymore...I really don't....

A million ways to make you feel like i do
Are coming now my friends
Are you praying now, no rest for the wicked
Or are you waiting for pain ?

Dijete noći, gospodar tame...što god! Vampir je osuđen na vječnu samoću, na vječnu glad za živom krvlju.
Možda se sa samoćom lakše pomiriti kada znaš da ti je to sudbina, kada te jednostavno nije briga...
Ne dozvoljavaš da te išta povrijedi, bilo to zbog toga što osjećaja nemaš ili zbog toga što to jednostavno ne dozvoljavaš.
Ehh, kad bi vampiri zaista postojali (zanemarimo adresu ovog bloga), bi li bilo samoubojstvo zadržati se sam u mraku i čekati...."servirati se na pladnju"...??? Bi li bilo lakše zaista i biti vampir ako se samo ponekad tako i osjećaš...???
Pritom ne mislim na potrebu za krvlju, ubijanjem, tumaranjem u tami....nego samo na taj osjećaj samoće (na koji su vampiri osuđeni)!
Bi li bilo lakše biti sam u tami, na hladnoći, sa svojim mislima i svojim demonima, gdje ti nitko ništa ne može, ništa do tebe ne dopire.....Ili biti sam pod ovom veselom užarenom kuglom, koju nazivamo Suncem, među gomilom ljudi nasmiješenih lica, koji ti lažu, koji te iskorištavaju i, svakim trenutkom kojim to shvaćaš, ubijaju djelić tebe, djelić tvoje volje da pokušaš bilo što promijeniti i za bilo što se potruditi???
Meni osobno bi trenutno više odgovarala ona prva opcija. Zašto ne mogu biti sama negdje gdje nitko za mene neće ni znati, ni čuti i gdje mene više neće biti briga ni za koga, ni za što.....
To bi bilo najjednostavnije! Ali budući da ja nisam te sreće morat ću se boriti s tim kako god znam.
A borit ću se tako što me ni neće biti briga!!! E, pa sad baš više neće!
Neću piti krv, lutati u mraku i ne znam što još...Ali nije me briga više za one ljude koji to očito ne zaslužuju.
Neću se više niti truditi da svima ugodim i svima budem što bolja frendica!
Recimo da se čaša samo odjednom počela prelijevati, možda nije bilo one presudne kapi, ali imam neki osjećaj da će i ona ubrzo stići, a tada bi moglo biti svega....
Pravi frendovi.....Možda je istina da pravi frendovi ne postoje....Možda i postoje....Ali možda to nisu oni ljudi kojima godinama vjerujemo i koje godinama smatramo "najboljim" jer na koncu shvatimo da nemamo baš toliko toga zajedničkog, možda nemamo ono što je ključno. A pravi frendovi su možda baš oni ljudi koje upoznamo kasnije ili oni koje zapravo upoznamo kasnije!
Jedan pravi prijatelj meni je dovoljan, a mislim da već znate tko mi je prava frendica (jer sam je već toliko puta spominjala), i da ona, ako ovo čita, također to zna.
Dakle, jedna prava frendica dovoljna mi je, ali tu su i ostali frendovi, sada mi se nekako sve češće čini "frendovi", pored kojih se osjećam kao stara ofucana krpa koja je uvijek tu kad je netko treba i koju se može uzimati zdravo za gotovo. E, pa, dragi moji, više ne može!!!!
Budući da sam navikla da u mom životu neke stvari ne idu glatko (ali uvijek se trudim da ostvarim ono što želim, što smatram da zaslužujem), pokušavam se pomiriti s time da postoji moja kopija s dugogodišnjim stažem.
Ali kad samo pomislim da bi se to moglo nastaviti u doživotnu karijeru.....samo što ne osjetim one sitne suze bijesa kako šibaju iz kuta moga oka. Ipak.....znam da ne može iskopirati mene kao osobu, ne može iskopirati moj nagon da se borim za svoja uvjerenja, snove i stavove (kojih ta, prilično loša, kopija niti nema)!!!
Recimo da sam s time naučila živjeti......zasad!
O pojmu "pravi prijatelj" počneš ozbiljnije razmišljati kada svom "pravom" prijatelju kažeš za neku situaciju koja te možda i povrijedila....
Očekuješ da će ti prijatelj reći riječ-dvije, tek toliko da znaš da je uz tebe, a onda dobiješ hladan tuš kada prijatelj šuti......
O, da...Pa šta bi bilo da mi je stvarno trebala utjeha, da mi je stvarno bilo stalo do toga, da sam se, ne znam, rasplakala tamo...???? Muk.....
Upravo tako!
U zadnje vrijeme osjećam kako mi glava, puna sumnji i tuge, upravo zbog frendova ("frendova"), jednostavno puca! A to nije odjednom, ne nije....Nakuplja se to već duže vrijeme....
A ja ne znam jesam li bila toliko glupa da to nisam primjećivala niti kako sam živjela s time kao da je to normalno, sve dosad, kad sam shvatila da je stvarno i odlučila da neću više zavaravati samu sebe!!!
Nisam ni ja uvijek bila najbolja frendica niti najbolja osoba, ali kada sam nakoga i povrijedila, nije bilo namjerno i shvaćam u čemu sam pogriješila. A trudim se, jako se trudim da budem što bolja.
Sad je očito da to više neće ići tako....Sada ću se ja zainatiti jer mislim da sam neke stvari predugo trpjela.
Dižem ruke...odustajem od svega za što mislim da nema smisla da se time zamaram....
Neće mene nitko više iskorištavati niti ću ikome biti zadnja rupa na svirali, zamjena kada ih lažljivi dečki otpile!
.......NEĆU......

.....Eto..barem imam ovaj blog, na kojem se mogu ispucati, baš me briga ako tko to i vidi....
......A vi, najdraži moji blogeri, ako imate što za reći u vezi ovog...slobodno....
......Voli vas puno vaša MartinA.......






Post je objavljen 21.07.2008. u 19:06 sati.