Posjedovanje i korištenje kartice može si priuštiti netko s relativno dobrim i učestalim primanjima i s dosta samokontrole.
Dok sam živjela sama, nisam imala problema s financijama jer sam uvijek dobro znala razlikovati bitno od nebitnoga. Otkada živim s Kiki, dakle već više od sedam godina, vječito smo u nekom neskladu.
Nasljedna boljka koja se prenosi s generacije na generaciju u njezinoj obitelji je rasipništvo. Ne mislim na rasipništvo tipa ma baš me briga ne želim štedjeti za stare dane već uživati sada i ovdje pa idemo na večere, kupujemo si sitnice i tako, nego rasipništvo u smislu kupit ću novi stolić i stolice za vrt iako sam prošle godine kupila nove i dvaput ih upotrijebila jer nikada ne sjedim u vrtu, osim ta dva puta. Eto.
Prvu krizu smo imale prije nekoliko godina kada je Kiki, shvativši svoj problem, sve svoje kartice predala meni, plaća joj stiže trajnim nalogom na moj račun a o svim financijama brinem ja. Druga kriza je nastala u petak a otkrila sam je tek danas. Da ne mislite da sam neka luđakinja koja sve konce drži u svojim rukama, Kiki ima punomoć na moj račun.
Dogodilo se to da njezina mama, moja svekrva, također ima problema s novcima i zbog toga je bila „prisiljena“ tražiti kreditne kartice. Ja sam Kiki preklinjala da je razuvjeri jer je poznam i znam da će se to obiti nama o glavu a ne njoj, ali ne, Kiki je isto nasjela i nagovorila mamu da ih uzme, tko zna, neka stoje, trošit ćemo ih samo u slučajevima krajnje nužde.
Prvi slučaj krajnje nužde uvidjeli se već pri dospijeću prvog računa u iznosu dvije svekrvine pemzije. Naravno, mi smo joj pomogli uz suze i obećanje da više neće dirati karticu. Zatim, sljedeći mjesec, šok, račun u iznosu tri njezine penzije, dvije Kikine i malo više od jedne moje plaće (da, ja najviše i zarađujem osim što konstantno prigovaram).
Ja sam, pogledavši račun kad nas je došla tražiti novce, vidjela da je karticom plaćala takve imbecilne stvari da me sramota i pisati o tome u zemlji gdje prosječna mirovina iznosi valjda 1400kn a moja svekrva dobiva skoro triputa toliko i uz to uspije napraviti trostruki račun... bilo je svega: od geliranja noktiju 6 puta mjesečno (ona je asocijalna umirovljenica i osim k nama i na grandiozne koncerte tipa Pogorelić ili Mrvica ne ide nikamo) do dva kišobrana po 290kn svaki jer se nije mogla odlučiti koji joj je ljepši.
Rekla sam Kiki da nema šanse. Ona se naravno ljutila na mene nekoliko minuta a zatim rekla da sam u pravu, neka mama nauči lekciju, neka joj sjednu na trećinu mirovine. Aha, lekciju je učila nekoliko dana. U petak joj je Kiki s moga računa prebacila novce, bez moga znanja.
Saznala sam to tek danas, nije mi htjela reći, jer je znala da ću popizditi.
Ma kakvi, neću, vrlo sam hladna i pribrana.
Ako sljedeći post napišem iz kaznionice u Požegi znat ćete zašto sam tamo završila.
Post je objavljen 21.07.2008. u 13:30 sati.