Zaljubiti se u nekog, zaljubiti se u prijatelja..kao odraz samoće, kao spas od osobne nesreće.
Praviti se da nije ništa, a slušati priču o ranjenom srcu..njegovom . potpuno razumijevajući kako se osjeća, ali mu to ne možeš nikako reći…a kad napokon smogneš snage, onda te on zamoli za malo vremena…
I tako prođe malo, (koja je to jedinica za pojam ..malo vremena,)(?) a on nije dotrčao..i tada znaš da ni neće, jednostavno neće.
I onda se napokon slobodno otvaraju sva vrata, ona unutarnja vrata…gdje su uvijek stanovali svi strahovi, tuge, jad i nesreća..a ti ih napokon susrećeš i prepoznaješ kao dio sebe i odlučiš ih pozdraviti sa… dobar dan, tugo….
For S…….20.06.2008.
Post je objavljen 21.07.2008. u 00:25 sati.