Pregled posta

ČUDA SE (IPAK) DOGAĐAJU

Ponedjeljak 7.7.
Zvoni telefon.
- Gospođa A? Dobar dan. Zovem sa Zapošljavanja. Čujte, možda će se u dogledno vrijeme otvoriti jedan natječaj, pa nas zanima znate li raditi na PC-u, poznajete li Microsoft office….
Kaže mi gospođa koju sam povremeno viđala nakon nedjeljne mise, a djelatnica je Zavoda za zapošljavanje. Ne znam da li smo ranije izmijenile tri prosto proširene rečenice.
- Naravno! I molim vas, imajte me u vidu.
- Doviđenja / Doviđenja.

Isti ponedjeljak nešto kasnije.
Telefon ponovo zvoni.
- Gospođo A? Vjerojatno su vam javili sa zapošljavanja. U tijeku su obavijesni razgovori, pa ako možete navratiti u mjesnu bolnicu…
- Nema problema!

Utorak 8.7.
Budi me telefon.
- Dobro jutro gospođo A. Možete li doći do bolnice i podići uputnicu za liječnički? I usput donesite dokumente.
- Naravno, gospođo, dolazim odmah.


Srijeda 9.7.

Liječnički uspješno obavljen usprkos mojim hipohondričnim strahovima.

Četvrtak 10. 7.

Oporavljam se od vađenja krvi.


Petak 11. 7.

Telefončić zvrči.
- Gospođo A? Obavili ste liječnički? Sve je u redu? Odlično! Očekujemo vas u ponedjeljak na poslu. Radno vrijeme? Od 7 do 15, ljeti, 8-16 zimi. Dakle, vidimo se u ponedjeljak?
- Naravno, gospođo. I puno vam hvala!


I tako , društvo, već sam punih tjedan dana u radnom odnosu, u mjesnoj bolnici na kraju grada, kadrovska služba, ekipa odlična, imam svoju sobicu, svoj radio i comp (na žalost bez priključka na net), privikavam se na mirise dezinfektora, palim glade i ine mirise, uvodim se u posao, i život je ponovo lijep!!!!!!!!!!

Istina, ovo ljeto guza neće mora vidjeti, ali naljetovala sam se i naodmarala svih prošlih godina.

Svakoga dana ja budim se u šest i nešto, po pločicama tapkam bosa na WC (pjesma iz jedne stare reklame sa stojedinice).
Privikavam se na novi ritam (prije je bilo lijeganje u 1/2 iza ponoći, dizanje poslije devet, a sada u jedanaest jedva držim oči otvorene, a unutarnja budilica probudi me prije mobaća).

Premda ovaj posao nisam do sada radila, atmosfera je ležerna i novosti polako prelaze u rutinu. Na žalost, primljena sam na određeno, ali tko zna (ah, nitko ništa ne zna….)

Djeca su vesela, njima je totalno cool što mama radi u blizini, što se ne moramo odvajati i što sam popodne njihova.

Čini se da izlazimo iz sive zone i ne mogu vam reći koliko me to veseli.

A svoju sreću dijelim s vama, ma gdje bili i kako god se provodili.

Ljubim vas i mašem

Post je objavljen 19.07.2008. u 21:55 sati.