Kao što kaže Denis iz Večernje škole, skok uvis s motkom je prijevara, jer je "frajer ponio motku da može višlje skočit". Ja se zapravo slažem s tim mišljenjem, ali ne toliko za motku koliko za tenisice. Skok uvis. Bez motke ili s njom. Koje je najvažnije pomagalo koje skakač(ica) ima? Tenisice koje su posebno razvijene za skok uvis, ponašaju se kao opruge, dodaju i do nekoliko desestaka centimetara visini skoka. Skakači i skakačice od prije 20 godina nisu imali tako dobre tenisice i ne možemo znati tko je pravi šampion, odnosno tko je u povijesti najbolje skakao bez opruga na nogama. I Blanku Vlašić će neka cura za 20 godina preskočiti zbog boljih tenisica.
Kakve su tenisice dozvoljene? Dozvoljene su one koje se serijski proizvode, odnosno one koje Nike razvije posebno za neku disciplinu. Ali, nije dozvoljeno uopće nemati noge i zamijeniti ih s plastičnima koje omogućavaju trčanje. Tako onom atletičaru, ne znam kako se zove, ne daju da se natječe na Olimpijadi jer "ima prednost nad ostalim sprinterima". "Nema noge pa je lakši". Kakvo licemjerje! A i trkači koji nisu hendikepirani također imaju pomagala, posebne tenisice koje su umjetni dodatak trkačevim prirodnim sposobnostima.
Da znaju trčati, trčali bi bosi... Nije uopće lako trčati bos ili baviti se sportom bos. To znaju svi koji treniraju borilačke vještine (osim boksača), i sjećaju se svojih početaka kad je prijelaz s tenisica na bosu nogu bio neobičan. Pitam se, gdje je granica umjetnih pomagala? Natjecatelji na antičkim Olimpijadama su se natjecali bosi, sada imamo tenisice, koliko će proći vremena do one granice koja predstavlja razliku između čovjekovih sposobnosti i umjetnih pomagala? Mislim da smo je već prešli, makar nitko o tome ne razmišlja. I tenisice su previše, pogotovo u atletici, koja glumi da je iskonski sport, kraljica sportova...nije. Jer o novom modelu tenisica ovise rekordi. Za razliku od nogometa, gdje nijedno pomagalo ne utječe izravno na sposobnosti igrača, a kopačke čak i odmažu kontroli lopte. U borilačkim sportovima također nema pomagala, jedino zaštitna sredstva koja omogućavaju da borbe traju duže od nekoliko sekundi. Atletika ima pomoćna sredstva, koja izravno utječu na izvedbu sportaša. Reći ćete, pa i u atletici su za sve natjecatelje pravila ista, podloga je ista, oprema je ista. To je istina, ali atletičari se natječu isljučivo sami sa sobom i svako pomagalo je nepošteno. U nogometu, gdje se broji rezultat, u redu je da svi imaju neko pomagalo, ako je isto. U atletici se ne broji rezultat (pobijedio/izgubio), nego se broji izvedba i uspoređuje s izvedbama ostalih atletičara kroz povijest. Da se nogomet igra tako da pobjeđuje onaj nogometaš koji brže udari loptu, e onda bi kopačke postale nepoštene.
To bi bilo isto kao da pljunem udalj, izmjerim udaljenost, ostvarim svjetski rekord. Za nekoliko godina se netko sjeti "zalet od jednog koraka i nije nepošten, to je evolucija sporta" i obori moj rekord. Nakon nekoliko godina pljuvači diljem svijeta odluče pljuvati s podloge visine 10 cm, "jer je to evolucija sporta". I opet obore rekord. Zatim izmisle tenisice koje omogućavaju bolje pljuvanje udalj. I opet obore rekord. To više nema veze sa sportom.
Zato ne cijenim atletiku, jer je taj sport isključivo umjetno pokušavanje obaranja rekorda, sve u ime pomicanja vlastitih granica. Ne cijenim ni ostale sportove na kronometar ili metar, bar ne one u kojima nije potrebna vještina. U svim tim sportovima se umjetno manipulira kronometrom ili metrom, iz očajničke potrebe da se ostvari bolji rezultat. Mislim da ti sportovi nisu ni zdravi, nema se utjecaj na protivnika, i prema tome dijete ne može naučiti kako se nositi s porazom ili kako čestitati boljem od sebe tko te pošteno pobijedi. Ovdje imaš samo frustracije, ili si bio bolji od sebe ili nisi.
Zamislite djecu koja igraju graničara, provociraju se, pobjeđuju, gube. I jedno dijete sa strane koje od sreće skače u zrak jer je bacilo loptu rukom dalje nego ikad dotad. Jer ima nove tenisice. Ne želi se igrati s drugom djecom da ga ne bi nadigrali. Koje je ponašanje korisnije, prirodnije i bolje? Igra je temelj života, a u atletici i mnogim individualnim sportovima igre nema.
Osim toga, svjetski rekord u plivanju i nije baš nešto. Morski pas je brži. Svjetski rekord u trčanju i nije baš nešto, gepard je brži. Skok uvis, skok udalj? Ima ih boljih od nas koliko hoćeš. Prema tome, to nisu svjetski rekordi, nego rekordi ljudske vrste. Ono u čemu možemo nadjačati životinje su misaone igre, one u kojima je potrebna suradnja, npr. momčadski sportovi, šah, čak i borilačke vještine makar svjetski prvak u boksu gubi od medvjeda samo tako. Svjetski prvak u nogometu je stvarno svjetski prvak u nogometu. Nema čimpanze, lignje, krokodila, papige, koja može bolje igrati nogomet. A i nogomet uključuje pomicanje vlastitih granica. I u nogometu se mjeri brzina šprinta, i u nogometu se trči na druge pruge. Daleko složenije nego u atletici, jer u nogometu moraš krenuti pa stati pa opet krenuti. Atletika - kraljica sportova? Mislim da ne. Atletičar ne zna igrati rukomet, a košarkaš zna trčati na kronometar i skakati na metar. Ima i finu koordinaciju ruku, razmišlja, ima taktičke zahtjeve prema suigračima i protivnicima. Mora donositi odluke.
Naravno da bi se svi smijali ovim mojim razmišljanjima, i naravno da nikad neće biti po mom, ali samo hoću reći da ja osobno cijenim iskonske sportove, odnosno one gdje razliku stvarno čini čovjek. Čovjek koji razmišlja 100 na sat, fizički istreniran. Atletičar je samo fizički istreniran...
Post je objavljen 19.07.2008. u 18:05 sati.