Dobro jutro, sada je 6 i 30. Ponedjeljak je, cime otvaramo novi radni tjedan. Vi slusate Oksidance radio.
Bip-bip.
Danasnji dan je najavljen kao jedna od najtoplijih u jeseni, ako ne i u zimi. Ipak, pripremite se i za nagle duge rukave. Vrijeme je promjenivo, to nikad ne zaboravite.
Sada slusate pjesmu Suddenly I See u izvedbi pjevacice poznate pod imenom KT Tunstall.
Vec na prvo D od “Dobro jutro” bila sam budna.
Protrljala sam oci kako bi se razbudila.
Iskljucila sam radio i spustila se u kuhinju.
KT Tunstall- not my style. Sve sto imam za reci.
Uzela sam tost iz hladnjaka i ubacila ga u toster. Dok se tost pekao vratila sam se u sobu. Zapravo kupaonicu, ali kupaonica se nalazi prakticki u mojoj sobi jer ima jedan ulaz, u mojoj sobi.
Skinila sam svoju zutu spavacicu kratkih rukava s likom Spuzve Boba koju sam dobila na poklon od Emme za rodendan i usla u kabinu. Odvrnila sam toplu vodu. Nisam spazila da mi je tus bio okrenut tocno u lice i tako me docekao topali tus za budenje.
Krasno, promrljala sam. Nakon kratkog tusa, ogrnila sam se rucnikom i spustila se ponovno u kuhinju. Tost je vec bio ispecen. Namazala sam ga debelim slojem marmelade od sipka. Sjela sam i krenila ga polako jesti. Uzivala sam u svakom zalogaju slusajuci krckanje tosta.
Pogled mi je pao na sat. 7: 10. Bacila sam tost i trkom krenila u sobu.
Obukla sam crne uske traperice i majicu ljubicaste boje bez natpisa i slike. Oprala sam zube, namjestila kosu i pocela ubacivati stvari za skolu u torbu.
I jos zadnje, mobitel. Da usput pogledm koliko je sati, primjetila sam da mi svijetli slicica u obliku pisma. Nova poruka.
Amelie!
Sutra je sastanak puhaca i gudaca.
Odmah poslije skole, nemamo vremena doci kuci i uzeti stvari. Ponesi ih odmah.
Vrijeme kad je poruka poslana. 23:17. Hhh. A kad se sjetila javiti mi.
Iskljucila sam zvuk i zakljucala tipkovnicu na mobitelu te ga ubacila u torbu.
Izasla sam ispred stana gdje su me vec cekali Thomas i Nioren.
-"Toma, Reni"- pozdravila sam ih.
Thomas je bio nas nevjerni Toma, a Nioren mozak Reni.
Nakon petnaest minuta hoda stajali smo ispred novo opremljene srednje skole.
Srednja skola Williama Shakespearea, London. Sest razreda: matematicka, opca i jezicna gimanzija, geodezija, frizeri i pedikeri.
Pametni i glupi. Tako smo se djelili. Pametni: sve gimnazije i geodezija, glupi: frizeri i pedikeri.
Totalno besmisleno, ali eto.
Srednja skola Williama Shakespearea je jedna od boljih u Londonu kojih ima ukupno pet.
Inace, pola skole ne misli tako. Mozda stvarno i jesmo zasluzili da budemo prvi-drugi po kvaliteti skola, profesori su zahtjevni pa zato svi redovito uce i to sve, ali tko ne uci redovno u gimanziji!?
Zatim…
Uvijek nasa skola pobjedi u nekim sportskim, plesnim i slicnim natjecanjima.
Zasto?
Svaka dva razreda ima svoj kosarkaski i odbojkaski tim plus navijacice.
Matematicka gimnazija i geodezija, opca i jezicna gimnazija, frizeri i pedikeri.- podjela.
Totalno besmisleno.
Dobro sam to sve skuzila s obzirom da mi je ovo tek drugi tjedan u srednjoj.
No da prekinem vise s ovim laganim pesimizmom idem na lijepe strane drage nam skole.
Ima puno drustvenih dogadaja.
Osim raznih natjecanja, tu budu i neka tradicionalna slavlja jos i iz osnovne.
Uvijek se slavi prvi i zadnji dan godisnjih doba, plus kraj i pocetak polugodista i cijele godine.
Ipak,…lijepa je to skola, zanimljiva je.
Neki ucenici stajali su ispred ulaza dok su drugi bili iza skole, vjerojatno na skolskom igralistu ili klupama.
Toma, Reni i ja stali smo na mostu. To je bilo nase mjesto.
Ispred skole se odmah nalazi prometni 65 metara dug most. Nase je mjesto odmah na pocetku mosta gledajuci sa strane skole.
Tamo je vec bio Justin sa svojom cigarom.
Klimnio nam je glavom u znak pozdrava dok smo mu mi odgovorili s jednim kratkim Ej.
Ubrzo je dosla Amelie sa svojim violoncelom i Emma.
-"Emmaaa! Koga danas lovimo?"- upitala ju je Reni.
Na sebi je imala crveni uski topic i crnu suknju do koljena.
Emma, nasa draga navijacica koja uvijek ima decka.
Cudno je to tko sve cini nas krug prijatelja.
Amelie, umjetnica, Reni, mozak cijele ekipe, najbolja ucenica od nas sviju iako svi pohadamo matematicku gimnaziju pa spadamo medu pametne, Justin, ovisnk o cigaretama dubokog glasa, Toma, povodljivi kosarkas koji zna takoder cesto zapaliti koju, Matt, sminker breakdancer i Johnny, jednom rijecju motorist i vec spomenuta Emma te ja. Kosarkasi, umjetnici, "streberi", buntovnici,...
-Danas ne lovim. Danas samo promatram.- odgovorila je i nabacila jedan svoj nevini osmijeh.
Culo se jedno ‘Oooo’ od nas.
-Steta za druge- dobacila sam joj.
-Zara, idemo li?- upitala me Amelie.
-Aha.- Uputile smo se u skolu dok smo druge ostavile.
Brzo smo uletjele u skolu i ostavile instrumente u ormaricima.
Njeno violoncelo jedva je stalo pa je neke knjige ubacila u moj ormar gdje sam ja ostavila svoju bebicu, saksofon.
Zatim smo se ponovno vratile tamo gdje su nas drugi cekali.
***
-Mozete ici.- rekao nam je prof. saksofona, prof. Citizen.
Ucionica se sve vise i vise praznila. I napokon kad smo se ja i Amelie provukle do vrata, zahvaljujuci njenom ogromnom violoncelu, medu mnostvom ucenika sa flautom, saksofon, obom, violoncelom i kontrabasom kad je netko zovnio Amelie.
-"Austen Delacour! Zovite Delacour!"- viknio je netko visokim glasom.
Pola ucenika se okrenilo prema Amelie.
-"Zovu te!"-
-"Zovu te!"-
-"Traze te!"-
-"Sta si sad napravila!? Ha?"-
Svaki put Amelie je morala ponoviti -"Cula sam!"-
Katastrofa.
-"Cekam te"- rekla sam joj i izisla.
Nema sanse da je nesto lose. Znala sam to. Ali Amelie nije tako mislila. Prisjetila sam se njenog lica kad je cula Austen Delacour. Bila je uzasno zabrinuta.
Sjedila sam ispred srednje glazbene skole cekajuci je. Proslo je bio vise od 15 minuta. Ustala sam da bih malo protegnila noge.
-"Nisu normalni!"- ciknio mi je netko odmah pokraj uha.
-"Amelie!"- opomenila sam ju.
-"Sorry. Ali slusaj ovo!"- bila je ljuta.
-"Sto?"-
-"Prvo sam im tamo morala svirati neku glupu skladbu za koju su rekli da je izrazito teska ali sto je meni sve onaj davao u osnovnoj, uopce nije bilo tesko." - frknula je.
-"Drugo?"- dobacila sam.
-"Slusaj sad. Nakon dobro odsvirane skladbe rekli su da onda plan propada, da pokusam sljedece polugodiste."-
-"Koji plan!?"- nisam mogla cekati.
-"To sam i ja pitala. I slusaj sad, citiram: Dobili smo razne dojave da odlicno sviras, Delacour, mislili smo te poslati na prvi rok natjecanja u 3. kategoriji. Ali ipak ces ici na drugi rok. Mozes zamislit’!"-
-"Drugi rok?"-
-"Da, da…Drugi rok. Eh i da. Rekli su mi da je jedan od razloga to sto krivim usta!"- slozila je cudnu facu.
-"Krivis usta!"- krenila sam se smijati.
-"Nije smijesno! Pa valjda bi u onih sest godina u osnovnoj glazbenoj netko od profesora ili cak iz publike na koncertima rekao da krivim usta u nekim dijelovima! Pa kao, slobodno uzmi zvaku i zvaci dok sviras!"- bila je zgrozena.
-"A pristojnost? Zvakati zvaku!?"-
-"Bogu iza nogu."- odgovorila je nakon cega smo obje prasnule u smijeh.
-"Ja idem vamo."- rekla je kad smo dosli do raskrizja.
-"Ok. Ides li veceras?"- upitala sam ju.
-"Aha. Vidmo se."-
-"Bye."- vec je bila nekoliko metara udaljena.
Napisala sam sve zadace i naucila sto je bilo potrebno za sljedeci dan, spremila se i otisla vani s poznatom ekipom.
Znam da sam trebala jos davno napisati post, ali stvarno nemam vremena da sjednem i napisem. Znam da je kratak i da je nak-nak. Ali morala sam objavit, bilo je vrijeme.
Nemam sto vise za reci.
Javljam kome stignem.
Post je objavljen 19.07.2008. u 15:27 sati.