bok ljudofi eo mene. [to mi je rayan pomogla] trenutno smješten između chetiri zida, jednom rukom hvatajući sudbinu, drugom pokushavajuchi nešto reći... j.bte ko gimnastičar. oslushkujem tihi šapat ljetnog povjetarca. mislim da su za danas prognozirali jugo. tako u tishini, pomuchen osjechajima uzbuđenje. zbunjenost. radost. euforija. tuga. dok mjesto stoji i samo dan za danom prolazi. već mjesec je iza nas. a zvijezde nam jedine poveznice. toliko riječi koje ne mogu izgovoriti. gutaju svaku moju drugu misao kao živi pijesak od kojeg ne mogu pobjechi ako mi netko ne pruži ruku. a sada imam onaj filing. da svi drugi pustili su. i josh uvijek tješim se. rekli su vedrije vrijeme. a kada si okruzen ovakim kršom i samo morem. nemaš šta drugo nego mozak na pašu. i onda pochnesh razmishljati shto sve propushtash. a ukaze se prilika. udaljena 500 kilometara. i to te drokajchi. natjera da napravish upravo ovo shto ja chinim. i shvatish da je to jedini izlaz. opterechish druge svojim problemima. ako imaju volje gubiti vrijeme svog usranog zivota na nekog njima nepoznatnog.