Neki ljudi nikada nisu upoznali ljubav, neki ljudi je nikada neće upoznati...a neki su samo osjetili komadić ljubavi koji ih je toliko zabolio...i sada se boje upoznati ljubav u potpunosti.
Bila sam na moru, ležala sam na plaži, gledala sam zvijezde, sanjala sam...ali nešto je nedostajalo. Nešto je falilo da bi moje srce bilo potpuno. Komplicirana sam osoba, često zamišljena, skrivenih misli i osjećaja. Sama a okružena ljudima, često isključena a zapravo uključena. Ni sama ne znam gdje sam. A sve zbog dijelića slagalice koji nedostaje. Tek što skupim snagu, tek što poželim uči u život sa osmjehom, kada poželim popuniti prazninu u srcu...tada, u tom periodu mog skupljanja snage, dogodi se slom. Vanjski prijelom, tako krhak i tanak. Kao sićušna ogrebotina, ali dovoljna da napravi ogromnu štetu iznutra. Bojim se, da jako se bojim. Bojim se osjećaja, bojim se reći što osjećam. Bojim se reći prijateljici da mi se dečko sviđa na neki dublji način, strah me reći da razmišljam o njemu...i onda prestanem. Zaboravim ga, natjeram se da ga predoćim sebi kao biće koje sam upoznala i koje će kad tad otići od mene. Ne želim ga bolje upoznati, ne želim se vezati...ne želim ništa znati, ne želim si priznati. I dogodi se da zateknem sebe kako stalno negdje žurim, leti i tjeram se naprijed. I najbolje se osjećam dok negdje idem, dok putujem, osjećam da sve probleme, sva pitanja ostavljam iza sebe, osjećam da moram negdje ići, da će tada biti bolje. Zavaravam sebe, uvjeravam se u nešto, uvjeravam druge, nalazim nove misli, nova objašnjenja, a zapravo stojim u mraku. Još uvijek ne znam kamo da idem, što da radim i kako da se ponašam. Izgubljena sam kao malo dijete, i pišem ovaj blog jedino zato da pokažem da imam osjećaje. Imam, u meni su. Duboko u mojoj duši skriveni i snažni. Čuvam ih za nekoga, i čekam. Čekam bolje dane, čekam nekoga da mu ih poklonim, da prepustim sve što spava u mom srcu. Ono je plaho, sitno, slomljeno i preplašeno. Boji se i strepi. Ali ja ga čuvam. Čuvam ga svim silama, i znam da je sigurno. Ono je sigurno. Ali što ako ostane sigurno, što ako zauvijek ostane sigurno, zaštićeno i netaknuto. Što ako ga budem previše štitila i skrivala...što ako jednog dana izdahne, prestane kucati...i umre...a nije okusilo ljubav, nije proživilo najljepše trenutke zbog mene. Što ako ga zdrobim, zgnječim i uništim pretjeranim čuvanjem. Što ako ga sama čuvam od sreće, što ako sam ja kriva što je tako jadno i plaho..pitanja, pitanja i pitanja...previše je pitanja u mojoj glavi.
"Moje srce je pile, drhti od straha kada grmi, nježno ko svila na kaldrmi...moje srce je pile, pokislo žuto i malo, što je kraj orla jednom zaspalo...."
jasmina...
Post je objavljen 17.07.2008. u 22:55 sati.