113.
Turcin sjedi u prikolici kamiona i nadgleda svoj teritorij:razbacanu gomilu starih knjiga,ploca,albuma,fotografija.Prodavac mrtvih dusa suti i pusi,a kada ga pitaju za cijenu,pokazuje prstima:jedna,dvije,tri marke.
Stvari traju duze od ljudi.Albumi nadzivljuju vlasnike.Produzeni zivot skriva se u starome kaputu,u besmislenoj stvari koja je nekome nesto znacila i koja ce nekome nesto jos znaciti.Tako putuju duse.
Ovdje se sastaju izbjeglice iz Bosne.Raspituju se o dusama,tko je odakle,zna li tko za ovoga ili onoga,gdje je sada tko.Razmjenjuju vijesti.Skupljaju se prema gradovima i selima.Usput ponesto i kupe,kakvu stvar koja ce pomoci da izbjeglicka sobica izgleda kao dom.
Zemlja koje vise nema,Bosna,ovdje,na Gustav-Meyer-Allee,svake subote nanovo ucrtava svoju mapu u zraku.Mapa nakratko bljesne i iscezava poput mjehurica od sapunice.
(Dubravka Ugresic-"MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE")
Post je objavljen 17.07.2008. u 14:18 sati.