nofi poft
i dakle, zadnjih dana sam ponovno sve tužnija i tužnija...
samo se nadam da se neće ponoviti ono kada me Tomislav zajebao...
dakle što je bilo:
u našoj školi petaši i sada bivši osmaši se nisu voljeli. A ja sam bila frendica sa petašem i tomislavom. ironično petaša ću morati zvati T.J. jer je i on Tomislav.
dakle recimo to ovako: Tomislav i Tomislav se nisu podnosili.
a meni su oboje kao braća. iako me ovaj Tomislav junior puno puta povrijedio sa svojim anti emo sranjem, dok je Tomislav (nekima poznatiji kao špoljo) i sam emo/scene.
i taj jebeni dan je došao.
krenula ja u školu, kiša je pljuštala, kada sam se probila kroz nanose vjetra i došla do ulaznih vrata škole odmah sam pogledom potražila anu i lu. Našla sam ih kod plastičnih stolaca koj su iz nekoga razloga nedavno stavili.
Prišla sam im i lijepo pričala sa njima.
Sve je bilo u redu. Daljnjega razvoja događaja se ne sjećam. Samo znam kada mi je moj Tomislav rekao nešto da se on nemože družiti samnom ako se družim sa T.J-em.
Napokon sam shvatila kako se Bella osjećala kada je morala izabrati:
Jacoba ili Edwarda.
Njen najbolji prijatelj koji je i više od toga ili Razlog njenog postajanja
Samo što u ovom slučaju nije u pitanju bila takva ljubav, nego više kao bratska ljubav.
I ja sam likovni provela u WC-u plačuči katarini na ramenu. Obrisala sam šminku, i nastojala se pribrati. Pod odmorom sam vidjela Tomislava i bila sam prilično povrijeđena njegovim hladnim držanjem. Otišla sam ponovno u WC, a za mnom pošle Ana, Katarina, Dora i još neke cure. Ana ih je večinu potjerala, uključujuči Lu, a to me je smetalo. Trebala mi je i njena prisutnost. Katarina me zagrlila što je dosta rijetko, a i Ana isto tako. Thjela sam da me puste, ali da ne odu od mene. Bila bih sama te bih bila u goroj situaciji nego sd..
I sigurno big se bacila u potjeru da nađem nešto oštro.
Razor like oštro…
I Lu je izletjela van, ne svojom voljom, išla potražiti Tomislava. Ja sam ostala sa u kupaoni
Bila sam očajna. Pokušavala sam se nekako srediti, udahnuti, no nije išlo. Svako udisaj me grebao po stjenkama grla. Sama sam se osjećala bezvrijedno. Povrijeđeno. Nisam razmišljala o ičemu doli o tome kako ću sutra pokušavati i nastojati biti sretna.
Ili stvarati iluziju da sam sretna.
Ne sjećam se o čemu sam razmišljala. Ne sjećam se kada su Ana i Katarina bile uz mene, neznam što su mi govorile, dali sam im ja objašnjavala razlog ovog sloma?
Što se događalo oko mene?
Ne sjećam se.
Sjećam se samo da sam jecala, pokušavajući doći do daha. Zvono za kraj odmora je zazvonilo a netko mi je dovukao torbu sa mojim stvarima u njoj te sam si na jedvite jade popravila šminku. Izgledala sam kao zombi.
Bolje rečeno vampir
Što i osobno jesam.
Netko mi je pomogao da se podignem. Teturavo sam pošla prema vratima od WC-a. Izašla sam van na hodnik, te prazno hodala prema učionici. Samo sam razmišljala o svome žiletu koji me je spremno čekao kod kuće, o tome kako ću moliti rasku da me pusti doma prije da se mogu porezati u miru Božjem.
Možda i iskrvariti do smrti.
Kasnila sam na sat i svi ostali koji su mi ostali pomoći pri mome slomu. Nažalost imali smo sat razrednika.
Sjela sam se u zadnju klupu, onu u kutu, što dalje od Nikovih radoznalih podrugljivih anti-emo pogleda, što dalje od Katarininog zabrinutog pogleda.
Izolirala sam se. Raska je nešto pričala za maturalac, no nitko nije obraćao pozornost na to.
Negdje sam našla zapis u svome dnevniku kako sam se osjećala taj sat:
«Pokušala sam udahnuti, no kisik nije služio svojoj svrsi, te me samo gušio. Nisam znala kako se osmjehnuti. Opipala sam svoj pogled iznutra te shvatila da je tup, usne trajno spuštene u bolnu grimasu. Svaki udisaja me boljelo te sam osjećala kako mi jecaji naviru iz grla. Pokušala sam ih suspregnuti. Kada bih bar mogla prestati disati.
Gledam ljude oko sebe.
Neki me zabrinut gledaju pitajući se što mi je, neki se samo hihoću povremeno mi uputivši zaprepašten pogled, a neki jednostavno me ignoriraju, kao da sam zrak. Za njih sam tu, no i dalje ne postojim.
Katarina me pokušava razveseliti. Slaže nekakve face i proizvodi nekakve smiješne gugutave zvukove ne bi li se nasmiješila.
Pokušala sam no sve što je izašlo na moje lice je neka izobličena očajna grimasa.»
Na kraju svi smo morali doći do nje da nam Raska pokaže ocjene. Ja nisam htjela no ona me natjerala. Polagano sam se ustala pazeći na ravnotežu. Sporim kretnjama sam došla do njene katedre. Tamo su neki moji prijatelji bili.
Pogledala me samo na sekundu, a zatim rekla:
-Ivona, što ti je?-
-Ništa.-slagala sam. To je zvučalo kao nesuvisli udisaj.
-Nešto ti je.-bila je uporna.
-Zašto to mislite?-upitala sam ne gledajući ju u oči.
-Oči su ti nekako staklene.-odgovorila mi je i dalje me promatrajući.
-Ne bih znala.- odgovorila sam te se vratila na svoje mjesto.
Hvala bogu zvonilo je neposredno poslije toga, te sam izašla na hodnik. Tomislav mi je tada prišao, sa isprikom u očima.
Ispričao mi se, a ja sam mu oprostila. Napokon htjela sam mu oprostiti.
Sljedeči sat me zagrlio, a moja Katarina se pobunila na to pod izgovorom da se on ne voli grliti.
Pobogu lik je emo. Naravno da se voli grliti.
I stvar je bila riješena.
Dakle, ovaj post je bio, nastao ovako jer sam bila deprimirana.
Obećala sam mojoj emo dolly da će biti opis kako je sasuke umro, no to je zvučalo odviše sladunjavo. Nije mi se svidio ishod krajnje priče pa sa jednostavno poderala papire…
I zapalila ih.
Razmišljam o tome da obrišem blog.
Jedonstavno mi se neda više pisat.
I još kada počne školska godina ići ću na:
-španjolski
-crtanje
-pjevanje
-plesanje
-klavir (ili neki drugi instrument)
i još dosta toga, a morat ću i učiti za školu, a kako ću tada stići pisati blog?
Neznam
Smanjila sam odabir gimnazija na dvije.
III. ili IV.
Pročitala sam da se cura koja je završila IV uspješno upisala na novinarski. Jej.
No dobro, sve vas jako puno volim, nadam se da vam se sviđa playlist.
Kissa
Wonchca aka Lenx
Post je objavljen 17.07.2008. u 12:11 sati.