Glavni cilj naše posjete Berlinu bilo je zapravo odgledati neke koncerte. Ponuda je inače takva da bi čovjek cijelu godinu svaki tjedan imao i te kakav izbor koncerata. Evo onoga što smo gledali:
Mugison, Admiralspalast 5. 07. 2008.
S obzirom na ponudu koncerata, uvijek se može i naletiti na nešto zanimljivo, treba čitati časopis „Typ“ koji vodi dobru evidenciju svih zbivanja. Tako smo saznali za nastup islandskog Toma Waitsa, bluesera iz zemlje gejzira, Brennevin konjaka i trule morskepasetine (pozdrav prošlogodišnjim brijačima po Islandu). Veseo blues, ništa posebno zanimljivo ali jako uzbudljivo. Islanđani ko islanđani, ludi. Nadam se da će jednom svirati u Zagrebu.
Noći po europskim gradovima obično dovode razne zanimljive likove. Nakon Milesa Marvina u Beču, naš noćni suputnik je ovaj puta bio prilično pijani Timmi sa Prentzlauer Berga, ljubitelj vinila i grupe Yo la tengo. Tako smo s Timmijem otišli u nepoznato u berlinsku noć, a završili okruženi mnogim pločama u nekom stanu na Prentzlauer Bergu. Nisam siguran da li se Timmi uopće sjeća te noći s obzirom na količinu alkohola koju je konzumirao, ali pokazao se dobrim domaćinom.
Magnetic fields, Passionskirche Kreuzberg 6. 07. 2008.
Akustični nastup odličnog američkog indie banda u ni manje ni više nego protestantskoj crkvi. Nastup na razini performancea većini prisutnih bio je jedan od koncertnih vrhunaca godine. Neki od nas iz katoličkih zemalja (bilo nas 10 iz Hrvatske, uzgred rečeno) nismo se mogli načuditi činjenici da se koncert odvija u crkvi. Čak je bio i šank na kojem se mogla kupiti i piva. Prvi puta u životu sam popio pivo u crkvi (i pasalo mi je). Treba li se zbog toga na ispovijed?
Radiohead, Kindl- Bühne, Wuhlheide 8.07.2008.
Dugo očekivani koncert. Čak i meni koji nisam neki Radiohead fan, ovo je bio jedan od najjačih koncerata ikada, odsviran gotovo perfektno uz savršen performance i light show.
Nakon duge voženje metroom daleko na istok slijedilo je dugo hodanje po šumi do amfiteatralne pozornice okružene šumom, pa i vrlo naporno stajanje uz sporadična oblačenja kabanice ovisno o intenzitetu rominjanja kišice. Konačni rezultat je jedna vrlo neugodna upala tetive na peti, ali vrijedilo je čuti Radiohead u tako dobroj formi. Završni dijelovi nastupa, Idioteque, Street spirit fade out, ufff, sve se naježim kad se sjetim kako je to zvučalo.....
Malo mi je žao propuštenog Rokaj festa u Zg, ali ne može se biti na dva mjesta u isto vrijeme. Nama koji smo bili u Berlinu je ipak bilo bolje.
Post je objavljen 17.07.2008. u 01:37 sati.