Vjerojatno je za to kriva literatura, filmovi, povijest, onaj spot od U2 za stvar „Stay“...O Berlinu sam dugo razmišljao i dugo želio tamo otići. Činio mi se kao neko mitsko mjesto. Valjda je odgovoran Fosseov „Cabaret“, a i poodavno odgledana mračna Fassbinderova serija „Berlin- Alexanderplatz“, i naravno, najljepša Wendersova alegorija o podijeljenom gradu i ljubavi koja ne poznaje ljudske prepreke poput zidova, „Nebo nad Berlinom“. Možda sam o Njemačkoj i Berlinu ipak najviše naučio čitajući Günthera Grassa, njegovu svojevrsnu autobiografiju „Moje stoljeće“. Neki od najdramatičnijih trenutaka dvadesetog stoljeća odvijali su se baš u Berlinu, nije ni čudo što se meni činio kao mitsko mjesto.
Na neki način i jeste mitsko mjesto.
Naravno, nisam očekivao anđele koji tumaraju noćnim ulicama i kontempliraju, a niti razuzdani i dekadentni život undergrounda dvadesetih kao u „Cabaretu“, ali grad je apsolutno ispunio moja očekivanja. Svrha našeg posjeta bila je, prvenstveno, pogledati par koncerata, prvenstveno Radiohead, a i Magnetic fields. Vrlo brzo nakon dolaska skužili smo koliko je koncertna i sva ostala kulturna ponuda bogata i raznolika, da je gotovo nemoguće sve to pratiti.. Bogata kulturna i sva ostala scena. Život se u Berlinu vrti doslovno 24 sata na dan (i noć). U 4 ujutro moguće je na nekim ulicama vidjeti mnoštvo ljudi, otvorene birtije, život ne prestaje ni kada se već počne razdanjivati. Ovome pomaže i odličan javni prevoz koji ne prestaje voziti cijelu noć vikendom. Uzgred rečeno, javni se prevoz sastoji od U bahna (podzemna), S bahna (brza nadzemna) te tramvaja i autobusa. U U i S bahn moguće ući sa psom, a moguće je i ufurati bicikl. Zaniljivo je da berlinjani ne vole voziti jako skupe aute, a tako ni bicikle. Većina bicikala su im stare krntije, a mnogi su samo ostavljeni vezani uz razne ograde, pa skupljaju prašinu a ekipa s njih skida dijelove. Mrtvi bicikli, tako sam ih zvao. Inače, svojevrsnim trademarkom berlinjana mogli bi nazvati cuganje pive u javnom prevozu. Stanovnike Berlina, i mlade i stare, i ženske i muške, često se može vidjeti kako vozeći se U-bahnom ili S-bahnom ispijaju bocu pive, i nitko ih zbog toga neće nazivati cugerima, a niti izbaciti iz vlaka.
Gradom se kreće mnoštvo zanimljivih i raznolikih ljudi, mogu se susresti kojekakvi likovi. Suprotno idelogiji čiste rase koja je bila službena u tim krajevima prije kakvih sedamdesetak godina, danas se Berlinom muvaju sve moguće rase i nacije, i njihove raznolike kombinacije.
Inače, njemice su prilično ljupka stvorenja, svjetlih očiju i nekako čiste svjetle puti, i počesto pravilnih crta lica, što je jednom balkanskom polubarbarinu poput mene zapravo vrlo privlačno. Istina, nađe se i dosta privlačnih pripadnica drugih rasa, a također i vrlo zgodnih turkinja. Zanimljivo je kako poneke djevojke muslimanske vjere u skladu sa svojim moralom i običajima pokrivaju odjećom skoro svu površinu tijela, posebice kosu, pa ipak, šminkom i uskom odjećom odaju unatoč svemu fizičku privlačnost.
Što se samog kretanja i funkcioniranja grada tiče, neke stvari se odmah spoznaju. Berlin je ogroman grad i sve je prilično udaljeno. Berlin je grad s više centara. Legenda kaže da je u davna predratna vremena slavni Potsdamer Platz bio srce grada i njegovo najfrekventije mjesto. Za vrijeme hladnog rata tim je tada razrušenim dijelom bio izgrađen zid i tada su zapadni i istočni dio imali svaki svoj centar i svaki svoj život. Ti su se centri grada na neki način kasnije spojili i sad mi se čini da je sav prostor između Potsdamer Platza na zapadu i Alexanderplatza na istoku jedan veliki centar grada. Tu je upravno i poslovno, a i turističko središte grada. Tu su mnoge povijesne lokacije, poput bulevara Unter den Linden, Brandenburških vrata, parka Tiergarten, zgrade Bundestaga, ili očuvane američke vojne kontrole na granici istočnog i zapadnog dijela grada oznake C, a poznatije kao Checkpoint Charlie. Posebno se zanimljivim čine mjesta gdje je pisana povijest totalitarnih režima, kao što su zgrada Stasija ili ruševine zgrade Gestapoa (mjesto poznato danas kao Topografija terora). Poseban status ima mjesto gdje je u proljeće 1945. svoje posljednje dane proveo stanoviti gospodin s brčićima, austrijski soboslikar sumnjivog porijekla. Mjesto je to na kojemu je u ona po Njemačku (a i za neke iz Hrvatske) neslavna vremena stajala velebna zgrada Reichskanzellarata, odnosno sjedište glavnog kancelara trećeg Reicha, a u njenom dvorištu siguran i dobro utvrđen bunker. Gospodin s brčićima je u tom bunkeru proveo svoje zadnje dane prije no što je presudio samome sebi (jer bi mu inače presudili drugi). Danas zgrade Reichskanzellarata više nema, Rusi su je odavno sravnili sa zemljom (navodno su vođeni tipično ruskom praktičnom logikom mramor iz zgrade ugradili u spomenik svojoj pobjedi nedaleko od Bundestaga), danas se tamo nalazi kvart bezličnih stambenih zgrada nalik na Prečko ili Vrbane. Na mjestu legendarnog bunkera danas je sasvim bezlično parkiralište, na mjestu gdje su spaljena tijela jednog od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća i njegove ljubavnice, danas netko parkira svoju Opel Vectru.
Nastranu svi povijesni lokaliteti, ono što je u Berlinu bitno je brija. Brija se preselila u zone nekadašnjeg istoka. Prentzlauer Berg, Fridrichshain, Warschauer strasse, Oranienburger Tör, dijelovi Kreuzberga, to su kvartovi u kojima Berlin živi vani, u parkovima i po ulicama, po birtijama i klubovima, 24 sata na dan. Od sivih kvartova komunističke uravnilovke, istočni Berlin danas je zaražen životom i puca od raznoraznog šarenila. DDR je danas uglavnom uspomena na davnu prošlost za većinu stanovnika Berlina, uspomena koja skupo prodaje DDR memorabiliju turistima, od majica sa grbom DDR-a pa do navodno originalnih dijelova Berlinskog zida. Od Trabanta do Stasija i Honeckera, prošlost je to koju nitko ne skriva i nitko je se ne stidi, ali čini se da uglavnom ne znači više od suvenira za prodaju strancima. Onaj dio prošlosti prije toga, nacistička prošlost, nešto je čemu nijemci pristupaju sa kajanjem i žaljenjem, radije bi je izbacili iz svojih sjećanja, i dobro paze da se netko ne zaleti veličati ta mračna vremena. Uzgred rečeno, više zaista nema nikoga tko još vozi Trabanta, za razliku od nekih istočnoeuropskih zemalja poput Mađarske gdje ih još dosta ima, ne zato jer im se to sviđa, već zato što nemaju para za nešto drugo.
Možda ima nešto što je posljedica svih tih godina podjele, sukoba, gledanja preko nišana, stalnoga pritiska. Unatoč silnoj gužvi, mnoštvu turista osobito u fancy dijelovima poput bulevara Unter den Linden, čini mi se da postoji neka posebna opuštena atmosfera, ne osjeti se onaj bolesni stres kao u nekih vrlo business gradova. Ne zavaravajmo se, to nije atmosfera fljake i nerada ili „udri-brigu-na-veselje“ filozofije kakva je prisutna u našim krajevima i ostalom Balkanu. U Berlinu sve funkcionira i sve radi, pa i dalje postoji neki opći goodfeeling u zraku. Zanimljiv primjer su mnogi beach barovi (!), čak i na mjestima poput buvljaka na Bernauer Strasse, gdje usred tamošnjeg Jakuševca (ljudi naš buvljak i dan danas krivo zovu Hrelić, jer je on zapravo u Jakuševcu) imate beach barove, zapravo improvizirane šankove sa ležaljkama na pijesku kojeg su valjda istovarili iz kipera. I pušta se neki trance, ambiental, ili slično (kod nas bi se ziher puštale cajke).
O Berlinu bi se svašta moglo još reči, a i ostalo je još mnogo toga za vidjeti za neke druge dolaske. Trenutak koji me možda i najviše dojmio bila je slika grada sa krova obnovljenog Bundestaga netom prije kiše. Pogled na Brandenburška vrata sa gornje strane, impozantnu vizuru televizijskog tornja na Alexanderplatzu dok munje paraju nebo, ili sliku oblačnog neba nad parkom Tiergarten u zalazak sunca s božicom pobjede na obelisku koja se doima poput anđeoskog stvorenja koja lebdi nad zelenim krošnjama. U tom trenutku sam iskreno žalio što ne posjedujem nikakav fotoaparat....
Fascinantan grad, koji je potpuno ispunio moja očekivanja, a vjerujem ostavio mi puno toga još za otkriti u nekim slijedećim posjetama.
Na krajevima takvih putovanja uvijek je nekako čudno vratiti se u malu i beznačajnu Hrvatsku, uskogrudni i provincijalni Zagreb i nastaviti živjeti svojim normalnim, uobičajenim i ne pretjerano zanimljvim životom, do slijedećeg izleta u neke druge zemlje i događaje.
Post je objavljen 17.07.2008. u 01:30 sati.