Marketing
Nije tako moralo biti
Tina je na moru. U Zadru. S bakom i didom je, ali je sama. Nema s kim didine paprike zalijevati, nema s kim kornjače hraniti……nema se s kim kupati i veseliti.
Naš stan ostavlja dojam grobnice za žive. Dolazak u njega odugovlačim, što ću tamo. Oboje tobože moramo duže raditi…….imamo puno posla….samo da što kasnije dođemo kući. Vozim se biciklom i pred očima mi moja voljena djevojčica na svom malenom biciklu. Vozi ga na dva kotača, preponosno, jer je to na kraju uspjela sama svojom upornošću ostvariti. Tina ju je pokušavala učiti, pa je angažirala i svoje prijatelje, ali svima je to bilo prenaporno, nije ih mogla potkupiti ni banankom ni fornetima. Svi su digli ruke, a ja sam gledala kroz prozor kako Stelica iz dana u dan sama, malo po malo uspostavlja ravnotežu i dobiva na sigurnosti…. A joj sreće i ponosa kad je uspjela……Odmah smo to proslavile jednom dugom vožnjom do bake. Tamo se počastile sladoledom i zadovoljno se vratile kući. Taj dan mi je rekla: “Kako si ti mama dobra.” A samo zato jer se i nakon povratka još željela voziti, ali joj se nije dalo samoj pa me molila za društvo još par krugova. Naravno da sam pristala. Pa šta ima važnije od sjaja u njezinim očima.
Nekidan sam srela jednu ženu. To je žena iz našeg susjedstva koja je nekad davno imala kiosk pa smo kod nje kupovali novine. Uvijek je ona bila vesela, nasmijana, dobro raspoložena. Dakle znamo ju (onako iz tih kratkih viđenja) već 16 godina.
Prošle godine nas je srela u jednom dućanu i široko se nasmijala: "Susjedi, dobar dan, kako ste, kako su cure...." Odmah smo shvatili da ona NE ZNA. Ja sam ju pogledala i glavom dala znak da ju pozdravljam, a Silvio je samo rekao dobar dan. Pitala je Silvia jesam li ja nju zaboravila, a on je tiho odvratio da nisam i nije više htio ništa pričati.
Vjerojatno je žena otišla zbunjena i psovala nas u sebi kako smo postali umišljeni pa više ne želimo ni riječ s njom progovoriti. A neki dan sam se s njom susrela oči u oči u voćarni. I opet ona veselo:
- “O susjeda, pa šta ste se toliko ucrnili???
I vidim ja da ona još uvijek ne zna. Rekla sam joj zašto sam se ucrnila.
- “Draga gospođo, meni je poginulo dijete....”
I naravno, uslijedi prirodna reakcija:
- "Joj, oprostite, moja sućut, nisam znala........ Koja? Mlađa ili starija?”
- “Mlađa.”
- “Gdje, kako?”
I kažem joj, gdje i kako……….
- “A to je bila vaša mala?, Strašno.”
- “A znam kako vam je i meni se to dogodilo??????????"
Sad sam ja stala u šoku i pitam ju KADA?
Kaže ona prije 25 godina!
-“ Molim?? Pa kako, tko??”
Sin i kćer su joj pretrčavali negdje otvorenu cestu, žena ih je s automobilom pokupila, mali je ostao živ, a curica (imala je 7 godina) nije.
I sad ja nju gledam.
Žena ima crvenu majicu, bode u oči ta žarka, topla boja, priča brzo, živo i pitam ju:
- "Pa zar se stvarno može s tim tako dugo živjeti? Kako?"
I onda ono dobro poznato:
- "MORA SE"
Ostao joj je jedan sin, ali je bila dovoljno mlada pa je nakon četiri godine rodila još jednu curicu. I gledam ju i mislim si da se bar zemlja otvori da me isti tren proguta.
Ma kako je to moguće? Kako se to može? Pa zar ću i ja tako? Zar ju sad manje boli? Zar sad manje misli na nju? Zar joj sad manje nedostaje? Kako se to tako samo prihvati i nastavi živjeti? A ja grcam u boli. Gušim se u njoj. Proklinjem svako jutro koje svane bez mog djeteta. I mučno u sebi stenjem - Stelice milena, gdje si ti meni, ljubavi moja…znaš li koliko mi nedostaješ..
Dalje nam je razgovor tekao neugodno. Jer je rekla da je to tako moralo biti. A na to ja jednostavno poludim. Znam da njezina bol zbog gubitka djevojčice nije ništa manja nego moja. Znam to. Ali nije to tako trebalo biti. NIJE. Barem ne u mom slučaju.
Moja je Stela išla u školu, s torbom na leđima, kretala se kao i svaki dan istom stazom, istim putem…….jer drugog nema……pješački prijelaz…..semafor……..sve kako treba…..a danas je nema. Njezin ubojica dolazi u zgradu suda gordo, pozdravlja svog odvjetnika sa smješkom na licu, a kada uđe u sudnicu skrušeno spusti glavu, ruke stavi onako “pokajnički” među noge i šuti. Gad šuti. Ma kakvo je to pravo – braniti se šutnjom. Poludit ću od toga.
na Branimira.....21.07.2008. Godinu dana te majka nije vidjela ni zagrlila....
Mislimo na tebe danas draga majčice, sve tvoje sestre po boli........
Post je objavljen 17.07.2008. u 00:05 sati.