Napor je sve teži, nada sve sporija, razilaženje između onoga što jesam i onoga što sam pretpostavila da mogu biti sve je veće.
Jesam li to još uvijek ja, ona ista koja je nekada lebdjela u punom izobilju osjećaja, a raj je pratio na svakom koraku, i koja je imala srce? Ne to više nisam ja, to je srce sada mrtvo. Tama, kao pustoš, kao ništa, ni neba nema, ni blizine, ni daljine, svijeta nema, ni ljudi, postoji samo crna praznina što je prožela oči i tijelo, i zemlja što se neprestano otvara i vuče u sebe, stenjući upija sve što joj se približi.
Post je objavljen 16.07.2008. u 13:30 sati.