Lapim ja tako lagano jučer u kupeu, tamo negdje poslije Đurđevca, i naiđe meni na vrata neka Ciganka i njene kćerke. Kaže mi ova: „Mladi gospon, imate koju kunu da mi udjelite? Bog će vam dati sreće i zdravlja.“ Ja onak nju pogledam, i mislim si sekundu dvije dali da se svađam sad tamo s njom o tome kak ona može znat što će meni Bog dati ili neće. Al reko, idemo to riješit nabrzake: „Gospođo, ja ne vjerujem u Boga.“ Ova se okrenu i pokunjene glave odlazi iz kupea. Nastavlja dalje da prosi, a iz hodnika se čuje nevoljko mrgonjanje: „On ne vjeruje u Boga.“ Joj, što mi taj događaj jučer digo raspoloženje to nije za vjerovat. Ak smijem reć svima prosjacima i onima koji to namjeravaju postat, ma mrš!!! Smradovi jedni!! Kakvo je to ponašanje sram ih bilo sve da ih bilo! Nek da nešt šta prodaje pa da to kupim, odmah ću prvi kupit, a ne ovak. Šupci jedni. Kak sam ona men može reć da će mi Bog dat ovo il ono? Ko je ona da širi Njegovu riječ i daje obećanja u tuđe ime? Samo da se zna, ja u Boga sam presto vjerovat kad su mi rekli da On prašta sve grijehe, al to ne znači da ikom išt mislim kenjat oko toga. Je da smatram da onaj ko je izmislio bogove i stvorio vjerovanja je neki prapredak Jacka Weltcha, onog najvećeg menadžera dvadesetog stoljeća. Al dobro, to sad nije bitno. Prokleti prosjaci. Neki mali na moru tamo kod Zadra di li već, smota ruku u rukav i izigrava da nema ruku, a sve samo zato što su ga starci naterali da to radi. Kako to ne mogu shvatiti. Idi ženo Božja, idi traži si neki poso, id u sezonce nešt radit, a ne ovak. Pa kako je to ponižavajuće za ljudski rod i za njih same to nije za vjerovat. Shvatite ljudi svi skupa, u životu nikad ništa nije besplatno i ništa ne možete dobit a da neki rad niste uložili. Život je škrti poslodavac koji ti pruži priliku jednom najviše dvaput, ali ako je fulaš, neće ti se više nikad vratiti.
Post je objavljen 16.07.2008. u 12:44 sati.