Jednom, u prošlosti smještenoj u ružičaste zabiti mog uma, bio sam s jako mi dragom djevojkom na večeri. Sjeli smo u jedan od onih finih restorančića blizu Dolca. Privremeno smo zauzeli neki neugledni stol i čekali da konobar raspremi drugi, puno bolji stol. Dok smo čekali proučavali smo cjenik.
Konobar je očistio gotovo sve i ja sam otišao do našeg novog stola te sjeo prije no što je završio, sve u namjeri da ga pitam neke detalje iz menija dok nam još nije pobjegao.
"Što je to 'piletina s pikantnim povrćem...jel to ljuto jelo'?" - upitao sam ga.
Ja sam ga zapitao to, i...i...
I u tom trenutku započela je ova pričica!
Ima li kuruze :D
"Nije vam to ljuto gospodine! To je savršeno jelo, lagano i fino, mrvicu pikantnije!" - konobar mi je počeo opisivati tu piletinu sa takvim žarom kao da ju je upravo on prije nekoliko minuta skuhao:
"Prvo na malo luka dinstamo povrće - mrkvicu, patliđan, tikvice, paradajz, kukruz, ne puno paprike... Istovremeno s povrćem pripremamo veoma ukusne štapiće od bijelog pilećeg mesa, i tek kad je sve gotovo na to stavimo dva blaga feferona da dobijemo taj naš fini blagi pikantni okus..."
"Ja ću to.." rekoh bez imalo okljevanja. Od konobarove priče, a još više od načina kako je mmkao usnama i pričao u zanosu, procurile su mi sline! Očito nisam bio jedini...
"I ja ću isto to!" - odlučno će frendica dok je premještala svoje stvari za novoočišćeni stol.
Nedugo potom jelo je stiglo. Mrčali smo i uživali - nešto tako dobro već stvarno dugo nisam bio kušao - tako intenzivna lakoća mirisa i okusa u tanjuru prepunom bajke ne doživljava se svaki dan! Posve facsiniran prepustio sam se trenutku i bez suvišnih razmišljanja, polako, ne brinući niočemu, uživao u tom trenutku onako kao da smo nas dvoje što večeramo za tim stolom tog trenutka jedina bića na Zemlji...
...ALI!
Uvijek postoji ali! Kad ste vidjeli da Ddadd ne razmišlja!? Nikad pa ni tad!
"Nema kukuruza!" - odjednom ću ja!
"Kakvog sad kukuruza?" - ona će začuđeno.
"Pa konobar je rekao kukuruz, a ovdje ga nema!" - oči su mi počele grozničavo skakutati po golemoj porciji tražeći makar i zrno žutila.
"Ma nije rekao kukuruz! Čula sam što je govorio i ne sjećam se da je spomenuo kukruz" - ona će meni, pomalo nadmoćno...nadmoćno u simpatičnom smislu, jasno...
"Ma rekao je kukuruz, ali nije važno." - pokušam ja smiriti stvar i prepustiti se opet jelu...ali to je sad već bilo nemoguće!
"Pitat ću ga jel rekao kukruz!" - odlučno ću ja njoj, na što me ona iznenađeno pogleda - vjerojatno je već skroz smetnula s uma tu temu.
"Nemoj, samo ćeš privlačiti pažnju" - ona će.
"Ma kakvu pažnju, pa samo ču pitati konobaru nešto. Uostalom, kao da to mene tangira, nije mi važno tko me gleda!" rekoh joj i u taj čas spazim konobara kako juri kraj nas.
"Oprostite!" - što sam mogao tiše pozovem ga.
Konobar je na taj moj poziv naglo stao. U pol pokreta! Uostalom, i svi drugi u restorančiću naglo su stali!
Za svim stolovima ljudi su prestali jesti i polako podigli glave. Napetost u zraku bila je gušća od bujnog mirisa dobre hrane...naćuljene uši čekale su odasvud da čuju što imam za reći...
"Kvragu, toliko o tome da neću privuće pažnju!" - pomislim, a na glas velim:
"Samo da Vas nešto pitam. Ne pitam to jer jelo nije ukusno - naprotiv, izvrsno je, stvarno izvrsno - ali meni se čini da ste spomenuli da unutra ide kukuruz! Jel to istina? Ide li u ovo jelo kukuruz?"
"Ne...ma kakvi, ne ide unutra kukuruz..." - sablažnjavao se konobar-glumac. Jednako kako je sav bio u ekstazi dok je opisivao jelo, sad je bio potresen što uopće tako nešto pitam. Dao bih se kladiti da su baš svi u prostoriji sažaljevali konobara "što mora trpjeti svakave tipove".
"Jesam ti rekla! Em nema kukuruza, em su svi u restoranu to morali čuti!" - zasiktale su oči dame prekoputa. Nisam joj imao što reći na to i dalje smo jeli šutke.
Poslije me je dotična dama dva tjedna zezala za taj kukuruz. Ja se nisam baš posve dao i ponekad bih crvenih ušiju ponovio da bih se zakleo da sam čuo kukuruz. Na to bi se naše društvo grohotom nasmijalo.
Dva tjedna poslije došli smo na isto mjesto i sjeli za isti stol. K nama je dotrčao drugi konobar i donio cjenike.
"Ne treba." - rekoh mu, rukom ga sprečavajuć da stavi menije na stol.
"Mi ćemo piletinu s pikantnim povrćem."
"Ohoho!" - reče smješak novog konobara i on zadovoljno odjuri.
Dvadesetak minuta kasnije pred nas su stavljene dvije ogromne porcije. U porcijama bogatsvo svega, patliđani, rajčice, poneka paprika, mali komadići piletine...
I da...skoro sam vam zaboravio reći, hehehehe.
Između svega toga, tu i tamo, ali svagdje, bila su izmješana malena žuta zrnca...
Zrnca kukuruza!
YES!
TO!
:D
Dama se šeretski 'ko fol' posramila, ja sam procvao i s guštom se bacio na klopu, a naše su teme za tom večerom uglavnom išle na račun prošlog konobara-glumca, tipa koji je očito lagao jer je najvjerojatnije baš tada kad smo mi naručili to jelo u kuhinji nestalo kukuruza! Taj konobar bi vjerojatno prije umro nego priznao da nam je servirao nekompletnu porciju!
Uuu da samo znate kako mi je bio sladak taj kukuruz u piletini s pikantnim povrćem te večeri.
A još slađe mi je bilo mnogih večeri što su usljedile zadirkivati damu preko puta mene što je tako slatko uživala u klopi. Da je znala što je čeka ziher bi manje uživala...jer...kasnije...gotovo da joj je prisjelo!
HAHAHAHAHAHAHAHAHA
:-)
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 16.07.2008. u 11:52 sati.