...kao da me je vrijeme davno izbrisalo iz tvoga života,ne nisam ni postojala u njemu...nisi se javio,nisi se potrudio naći opravdanje za to što me nema više..nisam ti potrebna?..znam,zato sam i otišla...Toliko bih željela da se sjetiš onih sretnih dana kada smo se voljeli...sjećaš se što si rekao:“Nije namo ovo zadnji put pa da moramo ostati do jutra!Idemo!“..a sad znam da je bio zadnji put i trebala sam te natjerati da me voliš kao što sam to uvijek dobro radila..natjerati samu sebe da budem ono što nisam,da budem jedna u nizu...nitko nije kriv,sama sam odlučila otići i ostaviti sve iza sebe..ali opet želim samo još jednom,samo jednom i onda idi..nadala sam se da ćeš i ovaj put krenuti zamnom,da ćeš tražiti opravdanja za ignoriranje,ali ne..odustao si?..i ti vidiš da NE IDE dalje..ne mogu te ostaviti,ne želim,opet ću podnjeti sve samo da ponekad budem kraj tebe,a ne znam kako da se vratim..ne,luda sam,ne vraćam se..Ona je tu,između nas,opet...našla sam nekog tko bi me mogao voljeti..možda bi mogao,ne pozna me još dovoljno...ali u njegovim očima vidim tebe..u svakoj njegovoj riječi čujem ono tvoje ljutito:Jednom kad noć...nema ni tog više?..zaboravio si?..Voljela sam te tako lako,a tako sam teško to znala da pokažem...ništa nije isto bez tebe..ne želim se vratiti i shvatiti da je sve ostalo isto,da se ništa nije promijenilo...želim...ma želim previše...hajde budi mi blizu,bez pitanja i riječi,samo kao nekad pogledaj me i obećaj mi pogledom sve..ne govori ništa,šuti...vratimo ono vrijeme kad sam te tako lako voljela..nedostaješ mi..samo me pitaj zašto sam otišla,zašto me nema u tvom životu,a rekao si..puno tog..nisi Bogznašto..ali za mene si jedini..ti i samo ti..patetika..znam..želim ga vratiti,kako da ga vratim?Kako da ga natjeram da me voli?..javi se..opet suze..aha..znam da nećeš..ne postojim?..da te ne spominju svi oko mene petsto puta na dan možda ne bih toliko mislila o tebi..a bi,uvijek ću...ne postoji vječna ljubav?da bar...ja sam dijete..tješim se time,želim misliti da još uvijek nisam upoznala ništa pravo&vječno u životu..trudim se smijati,trudim se naći buku,vjetar da mi se izmješaju misli i da te nema u njima...a opet..ti si moja sjena..nestani iz mojih misli,nestani,ne želim te...molim te otiđi...ne želim te prestati voljeti..ti ćeš biti moje jedino,iskreno,pravo nešto...kad bi bar bio ovdje..očekujem previše?..ti nisi uistinu ono što si postao u mojoj glavi,nisi moje savršenstvo,zašto rušiš moje snove?..zašto te i dalje sanjam iako ne postojiš za mene,moj svijet ne prihvača tvoj lik,a snovi ga tako savršeno prikazuju...nema te,ti ne postojiš,ti si samo moja fikcija,lik u mojoj bajci koji me trebao spasiti od ludila dovesti do sretnog i vječnog završetka..do onog zauvijek..a zapravo si tako stvaran,čovjek koji me laže i ubija,čovjek koji se usudio ući u moju kristalnu kuglu i u njoj napravit nevrjeme...neka prestane vjetar,zaustavi sva sjećanja,nema te,nema te,ne postojiš,nema te,ne postojiš,ne...tražim svoj mir u buci,kricima...ludim...aha...itekako...vrati se,podijeli karte,okreni svoje,budi proziran i igrajmo život zajedno bez blefiranja....
Post je objavljen 15.07.2008. u 20:36 sati.