-Gdje smo?- Upitala sam Elbereth koja me čvrsto držala za desno rame, kao da je željela da ne pobjegnem.
-Uskoro ćeš saznati…- Šapnula je tiho popravljajući svoju dugu crnu kosu. Nalazili smo se u velikoj prostoriji koja je podsjećala na radnu sobu. Veliki prozori bili su sakriveni iza dugačkih, smaragdno zelenih zavjesa koje su bile prašnjave kao da nisu dirane već dobrih deset godina. Zidovi su bili puni portreta raznih ljudi, na kojima je jasno pisalo prezime Malfoy. Zbunila sam se.
-Draco, u tvojoj smo kući?- Upitala sam pogledavši ga u oči. Brzo je skrenuo pogled. Nisam shvaćala što se događa. A onda mi je palo na pamet…
-Elbereth, možeš mi pustiti ruku, boli me.- Zamolila sam tiho pokušavajući izvući ruku iz njena čvrsta stiska.
-Ma daj, ništa strašno.- Odvratila je podlo se osmjehnuvši. Ema, koja mi je držala drugu ruku, također je pojačala svoj stisak. Blaise i Chris stajali su sa strane i šutjeli, dok je Thomas prestrašenih pogledom gledao u mene. Nakratko sam zaboravila na slomljenu nogu. Vrata su se otvorila. U sobu je stupio ON. Očajnički sam pogledavala sve prisutne. Svi osim Elbereth gledali su u drugom smjeru, izbjegavajući moj pogled. No ne i ona. Gledala me ravno u oči takvom snagom da me na nekoliko trenutaka zaboljela glava.
-Odlično obavljeno! Davis, Riddle, moram vam čestitati na ideji, stvarno nisam mislio da će uspjeti…- Rekao je svojim ledenim glasom.
-Davis? Riddle?- Viknula sam i pogledala Elbereth i Emu. Odjednom sam se sjetila cura iz sna. Bile su to one!
-Rekao sam ti da se ne možeš sakriti. Ali mislim da si me prošli put krivo shvatila; Ja ti ne želim nauditi. Želim da se pridružiš Smrtonošama.- Obratio mi se dok mi je prilazio. Podigla sam pogled i pogledala ga ravno u oči. One su se smiješile.
-Zašto me ne ostaviš na miru? Imaš stotine ostalih ljudi koji ti se žele pridružiti a ti želiš baš mene! Ne želim ti biti sluga!- Izderala sam se sa suzama u očima. No on nije ništa rekao. Uperio je štapić u mene.
-Držite je čvrsto!- Zapovjedio je Emi i Elbereth koje su tada još jače stisnule moje ruke. Zažmirila sam. No na moje iznenađenje, bol je potrajala samo nekoliko sekundi. Kada sam otvorila oči, njegov je štapić bio spušten a ON se veselo smješkao. Ell i Ema na kratko su me pustile. Mislila sam da ću pasti jer mi je noga bila slomljena, ali nisam. Ponovo sam mogla normalno stajati.
-Ne razumijem…- Promrmljala sam tiho.
-Što to, Charnel?- Upitao je što je umiljatije mogao.
-Kako su te mogli proglasiti najvećim čarobnjakom na svijetu kada te jedna obična tinejđerica može pobijediti!- Viknula sam. Voldemort me čudno pogledao, kao i svi prisutni. Ell i Ema ponovo su me uhvatile za ruke. Čvrsto sam zaklopila oči i stisnula zube. Snažno su zavrištale i maknule se od mene. Niz dlanove im se u tankim mlazovima spuštala svježa krv…
-Rekao sam vam da je flamus! Trebale ste joj staviti povez preko očiju!- Vikao je Voldemort na njih. Ni sekundu nisam čekala, potrčala sam kroz prostoriju što sam brže mogla.
-Ulovite je i ubite je! Pobjegne li, ubiti ću ja vas!- Zaprijetio je prisutnima. Snažno sam udarila po vratima i otvorila ih. Našla sam se u predvorju. Potrčala sam do ulaznih vrata, ali bila su zaključana.
-Avada Kedavra!- Prepoznala sam Elberethin glas dok je izgovarala smrtonosnu kletvu. Na svu sreću, promašila je za nekoliko centimetara. Nisam imala drugog izbora pa sam potrčala niz stepenice koje su vodile u podzemlje, valjda podrum. Nisam mogla vjerovati da su mi to prije nekoliko sati bili prijatelji. Napokon sam stajala na čvrstom tlu, prošla sam stepenice. Mrak. Ništa osim mraka nisam vidjela. Hodala sam brzim korakom ispruživši ruke ispred sebe. Bojala sam se. Znala sam da moram naći neka vrata inače mi nema spasa. Uhvati li me, ubit će me. Odjednom sam glavom tresnula u nešto. Malo sam se zbunila. Ruke su mi i dalje bile ispružene ispred tijela ali ništa nisam mogla napipati. Valjda stup, pomislih. Ispružila sam desnu ruku i dotakla hm… to… Što je bilo preda mnom. No to nije bio stup. Stup bi bio hladniji. Zastao mi je dah. Okrenula sam se kako bih potrčala u suprotnom smjeru ali bilo je prekrasno. Taj netko me zgrabio za ruku i snažno povukao prema sebi. Na moje iznenađenje, poljubio me.
-K.C.?- Rekla sam poluglasno. On mi je rukom poklopio usta.
-Ššš…- Stišavao me je.
-Što se događa. Zašto si tu?- Upitala sam tiho. Bilo mi je tako drago što ga vidim. Odjednom smo začuli ubrzane korake na stepenicama. K.C. mi je rukom pokazao da legnem. Nisam ni trenutka oklijevala, čak sam se bacila na pod (i dobro se nabila u rame, k'o i obično). Bacio je neku tkaninu preko mene. Koraci su nam se približavali. Odjednom su zastali.
-Morrison? Jesi tu?- Upitao je Draco. Prestala sam disati.
-Da, ja sam.- Odgovorio je K.C..
-Zašto si u mraku?- Upitala je sad Ema i upalila svijetlo. Zažmirila sam. Trudila sam se što rjeđe udisati i izdisati kako bih se što manje misala.
-Jel' tu negdje?- Prošaptao je Thomas. Mogla sam osjetiti zabrinutost u njegovom glasu.
-Je. Tu je.- Odgovorio je K.C. nasmijavši se. Ne. Neće valjda. Ne bi to učinio…
-Pa gdje je onda?- Viknuo je Draco. Svi su se promeškoljili.
-Evo je tamo. Zar je ne vidite?- Rekao je K.C.. Vjerojatno je pokazao rukom ali to nisam vidjela, jer su moje oči bile čvrsto stisnute. Čula sam Elbereth kako se glasno smije. Krenula je prema meni.
-Mislila si da si pametna? Ne možeš nam pobjeći, Charnelice.- Govorila je glasno. Tup, tup, tup… Bila je sve bliže. Skupila sam hrabrosti i otvorila oči. Bila sam pokrivena nekom bijelom plahtom koja je bila malo podignuta tako da sam vidjela Elberethine crne starke. Izdao me je, pomislih. Ipak je to napravio. Elbereth se sagnula.
-Gotovo je…- Prošaptah. Ponovo sam zažmirila. Već sam bila sigurna da će povući plahtu i ubiti me na mjestu. Na moje iznenađenje, začulo se škripanje. Nekoliko sekundi, tišina.
-Idiote, ovo nije prava škrinja! Ovo je izlaz! Pobjegla ti je!- Viknula je Elbereth ustajući. Bila sam u totalnom šoku.
-Bila je ovdje! Mogao si je ubiti!- Napao ga je Thomas. K.C. se branio, ali nisu ga željeli slušati. Drhtala sam kao list na vjetru makar to nisam htjela. Ipak me nije izdao.
-Baš me briga, predati ćemo mu tebe! Tebi je pobjegla!- Derali su se svi. Zgrabili su ga. Krenuli su po stepenicama. Tiho sam zaplakala. Htjela sam se maknuti, ali nisam mogla. Htjela sam potrčati i spasiti ga ali tijelo mi se ukočilo od straha.
-Ne… Nemoj to učiniti…- Šapnula sam sama za sebe. Zašto baš on?
-Morrison! Ti! Kako si mogao dopustiti da pobjegne!?- Vikao je Voldemort tako glasno da sam ga i ja čula tako dobro kao da stoji do mene.
-Spasi ga, molim te…- Jecala sam tiho sakrivena ispod one stare, bijele plahte. Začula sam glas u svojoj glavi.
-Dokaži da si dovoljno hrabra i spasiti ću ga…- Prošaptao je. Otvorila sam oči. Brzo sam maknula plahtu i okrenula se prema stepenicama. Potrčala sam natrag u predvorje.
-Znaš što slijedi, Morrisone. Svima ćeš nam nedostajati…- Rekao je Voldemort svojim hladnim glasom. Trčala sam brzo i nečujno kao kakva mačka. Popela sam se do predvorja. Voldemort je uperio štapić K.C.-u ispod brade dok su ga Draco i Thomas čvrsto držali. Nisu me primijetili.
-Ava…- Počeo je Voldemort.
-Neee!- Viknula sam glasno i potrčala prema njemu. Zabila sam se u K.C.-a i srušila ga na pod, sekundu prije no što ga je Voldemort pogodio mlazom zelene svijetlosti. Svi su u šoku pogledali u mene.
-Vratila si se…- Rekao je K.C. izmučenim glasom.
-…Da te spasim, kao što si ti mene.- Nadopunila sam ga i poljubila. Voldemort se nasmijao.
-Oh, kako dirljivo. Sada ćete oboje završiti kako zaslužujete.- Viknuo je i dalje se smijući. Ponovo je podigao štapić.
-Mogla si se spasiti…- Prošaptao je K.C. tiho.
-Nisam. Ako ovako treba biti, neka bude.- Odvratila sam i čvrsto ga zagrlila. Ponovo sam začula onaj glas u svojoj glavi.
-Svoje si obavila, Norrah. Sada je na meni red.- Rekao je. Instinktivno, pogledala sam prema ulaznim vratima. Pojavila se bijela svijetlost.
-Bombarda!- Viknuo je netko izvana i raznio ulazna vrata. Aurori. Oko dvadesetak njih. I Dumbledore. Da, Dumbledore. On i je vodio.
-Otkrili su nas!- Povikala je Ema glasno. Odjednom je iz susjednih prostorija izašlo oko desetak Smrtonoša. Oni su imali maske na licu, tako da ih nisam mogla prepoznati. Točnije rečeno, nisam prepoznala nikoga osim Luciusa, Nessinog i Dracovog oca. Pogledala sam Dumbledorea. On mi se blago smiješio. Opet me je spasio.
-Tome, odustani. Gotovo je!- Obratio se Voldemortu, koji mu je na te riječi uputio preziran pogled svojih prodornih žuto-zelenih očiju.
-Začepi starče. Već ti je vrijeme da odeš na drugi svijet!- Bezobrazno je odvratio. Zamahnuo je štapićem i uputio mlaz zelene svijetlosti prema Dumbledoreu. Isto su učinili i ostali Smrtonoše, kao i njihova djeca. Aurori su se branili i vraćali im manje opasnim čarolijama. Sudar svjetova; Dobri protiv zlih; Crni protiv bijelih.
-Bježimo odavde.- Šapnuo mi je K.C.. U svoj toj strci su zaboravili na nas.
-Ne. Želim se boriti!- Odbrusila sam ljutito. Nakon svega što mi se danas dogodilo, on želi da pobjegnemo i prepustimo sve Aurorima? Odjednom je jedan zeleni mlaz pogodio Dumbledorea.
-Ne!- Uzviknula sam i otrčala prema njemu.
-Norrah!- Povikao je K.C. panično. Izmicala sam se bljeskovima svih boja kako bih stigla do Dumbledorea, koji je bespomoćno ležao na sredini prostorije.
-Ravnatelju?- Zazvala sam ga tiho kleknuvši kraj njega. Ništa. Nije mi odgovorio. Njegove plave, nekada sjajne i bistre oči, sada su bile prazne. Poluokrugle mjesečaste naočale koje su inače nespretno visjele s vrha njegova nosa sada su ležale na podu. Razbijene. Suze mi se spustiše niz lice.
-Gotovo je! Starkelja je poražen!- Viknuo je Voldemort dižući ruke prema nebu. U meni je sijevnula munja.
-Nije gotovo. Dok god je Harry Potter živ ti nećeš imati mira!- Izderala sam se. Voldemort je uputio još jedan mlaz zelene svijetlosti, ovaj put prema meni. Smrtonoše su mu prišli.
-Gospodaru, moramo se povući. Previše ih je i još dolaze.- Rekao mu je Malfoy. Nestali su, ostavljajući za sobom samo crni dim koji se polako širio prostorijom. Aurori su potrčali prema Dumbledoreu i meni.
-Zar je…- Promucao je Lupin, naš nekadašnji profesor OOMS-a.
-Žao mi je, Remuse.- Tiho je odgovorio jedan čovjek kovrčave, masne kose položivši svoju ruku na njegovo rame. Kasnije sam saznala da je to bio Sirius Black, Harryjev krsni kum.
-Dobro si?- Upitao me K.C. probivši se kroz gužvu do mene. Nisam odgovorila. Skamenjeno sam stajala i zurila u njegove prazne oči.
-Ej mali, nisi li ti bio njihov?- Upitala je jedna mlada žena. Krajičkom oka zapazila sam kako joj je boja kose od nebesko plave postala crvena.
-Jesam! Vodite me u Azkaban!- Priznao je K.C. ljutito bacivši svoj štapić pred njih. Žena je opet promijenila boju kose, koja je sada bila bijela.
-Smiri se, mališa. Nećemo te odvesti u Azkaban. Dumbledore se osobno založio za tebe.- Objasnio mu je Jedan visoki tip, crne kože i obrijane glave. Pružio mu je štapić.
-Spasio nas je, a sada je mrtav…- Promucala sam. Ponovo sam zaplakala.
-Smiri se.- Tješila me ona žena. Čak me i zagrlila.
-Kingsley, što ćemo sada?- Upitao je Moody, također naš bivši profesor OOMS-a onog crnog tipa.
-Pa, vratiti ćemo se i prijaviti sve Crouchu.- Rekao je Kingsley tiho.
-Nymphadora, pomozi joj da ustane. Moramo krenuti. Mogli bi se vratiti.- Naredio je ženi. Njena je kosa ponovo postala žarko crvena.
-Ne zovi me Nymphadora želiš li doživjeti prirodnu smrt…- Zarežala je.
-Norrah, idemo.- Rekao je K.C. pogledavši me u oči. Bez riječi sam ustala, a onda sam se ponovo sagnula. Pokupila sam Dumbledoreove naočale i pokazala ih Nym… Mislim, ženi.
-Smijem li ih zadržati, gospođice?- Upitala sam dok sam promatrala njene oči. Zračile su toplinom i ljubavlju.
-Naravno. I zovi me Tonks, može?- Odgovorila je. Nasmiješila sam se, ali samo na kratko.
-Naravno, Tonks.- Odvratila sam i strpala Dumbledoreove naočale u džep…
*** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** ***
- Alastore, Tonks, što se dogodilo?- To je bilo prvo što sam čula kada su se otvorila ulazna vrata. Držala sam ruke u džepovima i buljila u svoje nove bijelo-crne starke koje su sada bile zamrljane krvlju.
-Irene, dogodilo se nešto strašno…- Počela je Tonks tiho. Digla sam glavu i obje ih pogledala. Kako su se poznavale?
-Smijemo uči?- Upitao je Moody naslanjajući se na vrata. Irene me uhvatila za ruku i uvela unutra, otvarajući vrata da bi svi ušli. Pogledala sam na zidni sat. Bilo je pola sedam. Noć je trebala pasti tek za dva sata, ali već je bila tu. Prohladna, mračna noć. Osjećala se vlaga u zraku.
-Dobili smo hitan poziv upućen od Dumbledorea. Otkrio je gdje je sjedište Smrtonoša. Da skratim priču, zašto niste došli?- Upitao je Lupin gledajući Irene pomalo prezirnim pogledom.
-Remuse, u osmom sam mjesecu trudnoće. Ne mogu se uopće micati. A Christian je ostao kod kuće jer ga je Dumbledore poslao natrag, zar ne znaš?- Odgovorila je Irene pomalo uvrijeđeno. Lupin je potvrdno klimnuo glavom. Šokirala sam se kada sam to čula.
-Vas dvoje ste članovi Reda Fenixa?- Upitala sam iznenađeno. Naravno, nisu svi znali za Red Fenixa. Samo članovi. Ali meni je na putu do ovamo Tonks sve ispričala o tome kako su oni Aurori koji štite Harryja od Smrtonoša. Irene je samo potvrdno klimnula glavom. Niz stepenice je sišla Hannah, zajedno s Christianom.
-O, stigli ste. Što se dogodilo?- Upitao ih je Christian. Sada je Hannah bila ta koja je bila zbunjena. Ja i K.C. smo sjeli na kauč. Čvrsto me zagrlio.
-Profesore Moody! Profesore Lupin! Što se ovdje događa?- Začuđena je bila Hannah. Ukratko, objasnili su joj što se događa.
-A sada ono bitno. Ubili su Dumbledorea.- Brzo je izgovorio Moody i otpio gutljaj iz flašice koju je netom prije izvadio iz džepa. Njih troje su bili u šoku. Tada su im ispričali kako je mene i K.C.-a skoro ubio Voldemort. Hannah je objesila vilicu do poda. Irene je pogledala u nas.
-K.C., ti noćas ostaješ tu. Nije sigurno da te sada vodimo k tvojima. Smrtonoše mogu biti bilo gdje.- Rekla je.
-A gdje će spavati?- Upitala je Hannah.
-S Norom u krevetu sigurno neće.- Odgovorio je Christian pokušavši tako izmamiti osmijeh na lice sviju prisutnih. No nitko se nije osmjehnuo. Umjesto toga, dobio je onaj moj preziran pogled Ubit-ću-te-na-spavanju.
-Spavat će u Patrickovoj budućoj sobi.- Odvratila je Irene kako bi spriječila pokolj.
-Pa, moramo krenuti. Dug je put do sjedišta.- Rekao je Black. Svi smo ih pozdravili. Otišli su.
-Mi ćemo ostati još malo ovdje.- Rekla sam Irene, Christianu i Hani kada su nas upitali idemo li spavati. Christian se namrgodio i htio je nešto reći, ali ga je Irene brzo odgurala uz stepenice dok je on nešto blebetao o tome kako tinejđere nikada ne treba ostavljati same.
-Dobro si?- Upitao me K.C. kada su se svi maknuli.
-Aha.- Promrmljala sam ukočeno. K.C. mi je rukom prolazio kroz kosu.
-Što ti je?- Upitao je brižno.
-Ti… Ti si Smrtonoša…- Odgovorila sam pogledavši ga u oči. K.C. je duboko uzdahnuo.
-Zašto?- Upitala sam. Pogledao je u pod kako bi izbjegao moj razočarani pogled. Pokušao me poljubiti ali sam se izmaknula.
-Idem spavati. Za razliku od tebe, ja sutra putujem u Hogwarts.- Rekla sam tiho krenuvši prema stepenicama. Osjetila sam kako gleda za mnom, ali nije me pokušao spriječiti da odem. Možda je tako i bolje. Stvarno ne znam što bih mu rekla… Uvijek sam mislila kako je on drag i dobar tip, dva puta više Gryffindor nego Slytherin… Jako me razočarao…
P.S.: EJJJ! Evo, još jedan post. Mislila sam ga objaviti oko dva tjedna poslije prošlog ali nisam izdržala. Imam previše inspiracije, pa bolje da objavljujem postove dok me ne prođe… Heh, jadni vi koji me čitate… I da, znam da mi je post pisan ko scenariji američkih filmova (Znate ono: na bombi piše 00:02 i onda dođe glavni junak i sve ih spasi) ali meni je baš fora. Opet ništa smiješno, ali evo! Jedna velika odluka je donesena. Sada sigurno znate da neću biti Smrtonoša! A mislim da se već pomalo naslućujete i koje sam društvo odabrala… Sve u svemu, drago mi je što mi je većina vas u komentarima savjetovala da izaberem Nessu (naravno, to podrazumijeva i Starza, Vicky, LORD-a i Michelle (koju ubacujem u idućem postu)) jer sam i sama to odlučila. Btw, moram reklamirati frendicin blog (Moram, sryte XD): Dakle, moja frendica HJCH, koja mi non-stop komentira postove, nedavno je otvorila svoj HPFF blog pa je posjetite! Tnx na svemu, you're the best! E da, ono flamus… To sam izmislila (Ko da niste skužili). To vam je nekaj tipa kad čovac može svoje osjećaje pretvarati u prirodne elemente, kao npr. ljutnja je vatra, tuga je led i tak dalje i dalje... Valjda to već ne postoji XD. Do idućeg posta se odmorite od mene! PoZz svim HP-fanovima! We're the best.
By: NALC
Post je objavljen 15.07.2008. u 20:22 sati.