Razmisljajuci o nekim drugim vremenima, ona se sjeti velike dvorane u kojoj su obicavali provoditi sate. Sami. Gledajuci u svodove gradjene u gotickom stilu. Ljubeci se satima. U onoj tmini nitko ih nije ometao.
- 'Sad je vjerojatno tamo pustos. Svodovi nas cekaju da se vratimo.' - razmislja. 'No, Mi vise ne postojimo. Zasto nas onda cekaju? Vjerojatno...' Nije dovrsila recenicu.
Odjednom cuje sustanje negdje iza sebe. Naglo se okrene, ali nije bilo nikoga. Mozda i je, ali o onolikom mraku ona nije nikoga vidjela. Iznenada cuje strasan vrisak. Nije bio tako blizu, no svejedno joj se krv sledila u zilama. Okrene se i pocne trcati. Nije stajala sve dok se nije domogla Amrasove kuce, koja je u ovom trenu bila najblize.
- 'Otvaraj, Amrase! Molim te, otvaraj....' Zvucala je tako jadno i ocajno. Srusila se na vrata i pocela plakati. To je zadnje cega se sjeca.
Slijedece jutro, probudila se u njegovom krevetu. Tamo gdje odavna nije zalazila. 'Cudno' - razmisljala je, 'iako vise ne zeli cuti za mene, bez okolisanja me primio unutra...' Prene ju njegov glas.
- 'Jesi za salicu caja mozda?'
- 'Hvala. Vrlo ljubazno od tebe.'
Vratio se za 5 minuta sa njenim najdrazim cajem, koji je jos bio vrel, u salici iz koje je uvijek pila kad je obitavala kod njega. Cini se da jos nije zaboravio.
- 'I, otkud ti ovdje' - upita.
- 'Ne bi vjerovao da ti kazem.'
- 'Pa reci onda.'
Rekla mu je sto je cula. Stao je zacudjen, obrva smrknutih, gledajuci u njene oci. Uvijek se jezila od njegovog pogleda.
- 'Idem vidjeti sto se dogadja.'
Uzeo je svoj kaput, ogrnuo ga i izasao van. Htjela ga je sprijeciti, ne nesto joj nije dalo da pusti glas iz sebe. Na neki nacin joj je i bilo drago sto je isao provjeriti sto se dogadja. Izgledalo je kao da se jos uvijek brine za nju. Ali jos joj nije bilo jasno zasto joj se smilovao, zasto ju je pustio u kucu. Jest da je prosla skoro godina dana sto nisu pricali, ali.... 'Mozda je i zaboravio? Mozda je smirio strasti?' - razmisljala je. 'A mozda, mozda... Ne, to nije moguce.' Cula ga je kako se vratio zalupivsi vratima iza sebe.
- 'Vidio sam samo par vukodlaka. Znas da je pun mjesec danas? Ne bi te to smjelo zabrinjavati.'
- 'Oprosti. Totalno sam zaboravila. Imas pravo, ne bi me smjelo zabrinjavati. Idem, necu te smetati vise.'
- 'Ne. Ostani.'
U tom trenu je ostala zapanjena time sto je rekao. Amras. Onaj Amras, koji nije htio cuti za nju u proteklih godinu dana. Nije se bunila. I dalje ga je voljela, bez obzira sto je ona bila razlog njihovg prekida. Kao, trebalo joj je vise vremena, a to joj njihova veza nije omogucavala. Ponio se vrlo hladno prema njoj kada mu je to priopcila.
- 'Jesi siguran?'
- 'Da.' - Pogledao ju je u oci onim svojim ostrim pogledom.
Pokazao joj je sve da joj bude ugodnije u njegovom domu, iako je ona znala cijelu kucu napamet. Cak joj je rekao da moze spavati u njegovom krevetu, da ce on spavati na kaucu.
- 'Mislim da to stvarno nije potrebno' - rekla je. -'Puno si stvari danas napravio za mene koje nisam ocekivala od tebe.'
- 'Koje stvari? Napravio sam isto ono sto bi napravio i Celebrianu da se pojavio na vratima u stanju u kojem si ti bila.'
U ovakvim situacijama ju je uvijek usporedjivao sa Celebrianom, svojim najboljim prijateljem. Bili su nerazdvojni, do jednog trena kada se u njegov zivot nije umijesala Tari. Ona ga je odvojila od Amrasa, iako Celebrian to nije htio. Uvijek je bila protiv Amrasa i Luthien. Smatrala ih je kvariteljima 'svog voljenog Celebriana, za kojeg bi dala sve u Medjuzemlju'.
- 'Lalaith?'
On je bio jedini koji ju je tako zvao. Puno se smijala i njen smijeh je bio zarazan, tako da se i Amras ubrzo pocinjao smijati zajedno s njom. A Lalaith je znacilo upravo to, Smijeh.
- 'Reci.'
- 'Mislio sam ti samo zazeliti laku noc. Ako bilo sto trebas, na kaucu sam.'
- 'Hvala ti. Laku noc...'
Post je objavljen 15.07.2008. u 16:00 sati.