(…jednom rijekom…nizvodno… do snova…)
Bio je posve normalan dan…
Uzimam te za ruku…
I prepuštam se tokovima sudbine…
Koja to nije…
Koliko koraka nizvodno tom rijekom treba prebrojati da se stigne do našega grada?
Nisam ni slutila da će upravo ovaj postati Jedan od Onih Gradova…
U koji ću, nečujnim koracima, niz pitomu obalu…
Kročiti sigurna…
Na oblaku kapljica nježnih malih talasa…
Gle, pa to je ona ista rijeka!
Samo što ćemo sada moći promatrati i kako postaje Dunav…
Slijedit ću te.
Želim biti ona koja će svakoga jutra puštati sunce da nečujno budi tvoje snove…
Dok ću držati za ruku naše nade…
I radovati se svakom tvome osmjehu…
Dolijevati, kad zatreba, bokale hrabrosti…
Gutati zalutale strahove…
Tvoje i moje…
Zamrzavati divlje virove…
Slamati mačem skele crnih aveti…
Ostajati…
Vladarica vlastite postojanosti…
I davati Tebi što nisam nikada nikome…
Zauvijek…
Voljet ću te…
Post je objavljen 15.07.2008. u 11:48 sati.