Otplovim tako ponekad u svojim mislima i ulovim se u ludim razmišljanjima.
Eto jučer sam baš pomislila kako bi bilo da postoji sprava kojom možemo izmjeriti jačinu ljubavi. Ne samo one ljubavi između partnera nego i roditeljsku, prijateljsku...jednostavno sve ljubavi.
Bila bi to sasvim jednostavna sprava. U svaku ruku uzeli bi jedan štapić koji je spojen na mjernu skalu obojanu u nijansama od bijele preko žute pa narančaste do žarko crvene, a otklonom kazaljke pokazalo bi se koliko volimo osobu koja je u našoj blizini. Što je boja intenzivnija - crvenija to je ljubav jača.
Bilo bi zanimljivo na mjeraču vidjeti vrijednosti jačine pojedine ljubavi. Sigurno bi se mnogi iznenadili rezultatima. U nekim slučajevima ugodno, jer postoje osobe koje nažalost jednostavno ne znaju izraziti ljubav, niti znakovima pažnje, niti riječima, tek iz ponekog postupka ili toplog pogleda shvati se njihova ljubav koja je zatomljena duboko u njima i kao da se boje glasno izreći, pokazati svijetu i biti ponosni što vole. Ne znam da li su te osobe tako odgojene ili možda dok su bili djeca nisu im iskazivali pažnju i ljubav javno zagrljajem, poljupcem ili nekim drugim jednostavnim gestama smatraju normalnim da se i ni tako odnose prema svojim voljenima. Možda su doživjeli neko veliko razočaranje te se boje da ih ponovo iskoriste...Smatram da puno gube, jer nema ništa ljepšeg i toplijeg kad onako bez razloga poljubimo i zagrlimo svoje dijete ili mu tek malo razbarušimo kosu. O da lijepo je to učiniti i partneru, ali mnogi to zaborave, jer kao kad si s nekim ne moraš mu stalno pokazivati da ga voliš - da ti je do njega/nje doista stalo.
Vjerujem da bi neki bili neugodno iznenađeni kad ni uz sav trud ne bi uspjeli pomaknuti kazaljaku do željene boje. Neki misle da je jača ljubav nekog bogatuna koji svojoj djevojci može kupiti dijamante od ljubavi mladića koji jedva sakupi novce da kupi svojoj djevojci skromnu ogrlicu s privjeskom od fimo mase. Pročitaju neku bezvezariju o bogatima i onda takav šablon žele staviti u svoj u život, a to je tako daleko, nestvarno, umjetno...
Imam dojam kako su ljudi u posljednje vrijeme zaboravili na one sitne, banalne stvari koje u biti čine život lijepim. Svi trče za nečim, žele se dokazati nekim boljim autom, mobitelom, odjećom, kupuju djeci nepotrebne stvari želeći dokazati kako ih vole, a kad dijete traži zajednički izlazak, šetnju ili tek razgovor za to nemaju vremena. Vole li ih roditelji doista?
Trebalo bi patentirati taj mjerač ljubavi i sigurno bi bio veliki broj onih koji iz straha ne bi nikada pristali na mjerenje, jer po nekima bolje je živjeti u zabludi....istina boli.
Post je objavljen 15.07.2008. u 08:25 sati.