Veličenstven je doživljaj bila proslava desete obljetnice naslova svjetskih prvaka u Parizu. Bio je to vjerojatno prst sudbine, tragedija koja, kažu oni koji se tješe, uvijek prati velike i povijesne stvari.
U hotelu Sofitel, gdje su se okupili sudionici spektakla, desetine dječaka u hodnicima naguravalo je loptu. Kazali su im neka prestanu jer će se morati bolje razigrati navečer na terenu.
VIDEO: Šukerov pogodak Barthezu
No onda je stigla vijest da je autobus s dijelom sudionika, koji su rođeni 12. srpnja 1998. godine, na dan velikog uspjeha Francuza, imao prometnu nesreću. Poginulo je jedno dijete, nekoliko je ozlijeđenih, roditelji su bili šokirani, predigra je izbačena iz programa. No, iako se kaže da kad dijete umre, svijet bi trebao na trenutak stati, išlo se naprijed...
Francuzi su došli svi osim Patricka Vierie, koji osim problema s ozljedama ima i obaveza prema Interu. Nije bilo ni Henryja, navodno zbog obaveza iako je vrlo realna glasina da mu nije bilo baš ugodno istrčati pred francuskim navijačima nakon što je podbacio, a zajedno s njim i Tricolori, na Euru '08...
Hrvatski dio “svijeta” Davor Šuker i Zvonimir Boban stigli su oko podne. U Sofitelovu predvorju mnogo poznatih lica, Karembeu je došao zagrliti Šukera, pozdravio se s Bobanom, zaželio dobrodošlicu, čak osjetio potrebu i zahvaliti im što su se odazvali.
Mnogi igrači u ljetnim mjesecima ne bi prekidali odmor da bi došli u Pariz. A u centru mode, glamura i koječega još bilo je sve samo ne ljeto. Hladno vrijeme, kiša, pa tračak sunca, pa opet hladnoća, sve je to bilo u jednom pariškom danu, ali ni takvo vrijeme nije narušilo ludilo na Elizejskim poljima...
Ondje je prije deset godina vladalo najveće ludilo koje smo i sami osjetili u dva navrata. Prvo kada smo se autobusom pokisli vraćali s polufinala Francuska - Hrvatska i upali u gužvu ostavši zarobljeni skoro sat vremena u prometu, odnosno epicentru križanja sedam pariških najfrekventnijih ulica...
Nekoliko dana poslije, 12. srpnja, slavlje je bilo još veće. Francuzi su pomeli Brazil i osvojili najvažniji trofej u povijesti, koji su tako veličanstveno proslavili ovog 12. srpnja... Pri odlasku na stadion Davor Šuker srdačno se pozdravio s Fabienom Barthezom, nešto su si govorili, što je izazvalo i Šukerov smijeh:
- Rekao mi je Barthez kako nema šanse da mu ponovo podvučem loptu kao prije deset godina, da će biti koncentriraniji i da neću biti strijelac. To ćemo još vidjeti...
Barthez je bio u pravu, nije dao gol njemu, ali jest njegovu zamjeniku, i to kako...
Automobusi su vrlo gust promet Preferikom sjekli vratolomnom vožnjom uz potporu policijske pratnje koja je jurila kao u filmu da bi otvarala put svjetskim prvacima, to je bio poseban doživljaj... Dva sata prije utakmice na tribinama je bilo od 30 do 35 tisuća ljudi, do početka utakmice skupilo ih se gotovo 80.000. U loži gdje smo sjedili dopalo nas je mjesto do gospođe Thuram. Primijetila je da vodimo zabilješke i pitala odakle smo:
- Hrvatska? Joj, kad god čujem ime Hrvatska, odmah se sjetim Lilianovih golova. Bilo je to fantastično kako mu se onu večer sve poklopilo, žao mi je Hrvatske, znam da u razgovorima koje moj suprug o nogometu vodi često spominje Hrvate kao posebno nadarene nogometaše.
Gospođa Thuram veli da ne voli nogomet...
- Imamo dva sina i kćerku, ali dečki su već počeli s tom pričom o loptu. No dobro, Lilian vjerojatno igra posljednju utakmicu.
Pregledi možda neće potvrditi da je problem srčani, tako su nam barem naznačili, ali dojma smo da je odlučio reći dosta.
Nakon što je akrobat spušten helikopterom donio Zlatnu božicu fešta je mogla početi. Mnogo sjajnih malih priča, počevši od srdačnog zagrljaja Wengera i Jacqueta, za koje se tvrdilo da se ne vole, Stoičkovljeve humoreske u hodu i ponašanju, mnogo minijatura velikih igrača na terenu...
Svijet je bio dobar sparing-partner, pridonijeli su zanimljivosti utakmice Butragueno, Zola, Leonardo i drugi, potvrđivali su klasu i sada kada više ne igraju. Među njima svakako treba naglasiti Davora Šukera. Doživio je trenutak da na istom stadionu postigne opet golčinu.
I sam je poslije utakmice taj fenomenalni golgeter, kakvi se rađaju jednom u 50 godina, ushićeno kazivao:
- Sve je bilo fantastično, a još ako vam se poklopi da postignete pogodak, i to bez lažne skromnosti onako lijep, onda je to stvarno san. Mislim da ću taj gol voditi kao jedan od najljepših u svom životu, toliko sam ga htio i baš sam Bobanu prije u svlačionici govorio da ću opet poentirati.
Šukerov gol izazvao je frenetičan pljesak St. Denisa, koji cijeni majstore nogometa, među kojima je Davor tretiran vrhunskom klasom...
Na kraju je nakon počasnoga kruga uslijedilo 15 minuta upravo fantastičnog vatrometa. Bio je to najbolji završetak lijepe večeri.
Naši, Šuker i Boban, opravdali su renome. Boban, koji je naglašeno motivirano igrao, demonstrirao je da najmanje od svih umirovljenih igrača nalikuje na bivšeg igrača. Diktirao je igru, trčao, kao da se osjećalo da mu je prije deset godina na ovom terenu nešto pošlo po zlu i da to želi barem simbolično izbrisati...
- Ne možete to jednostavno izbrisati, jedino možete naučiti živjeti s tim. No u Francuskoj sam tih tjedana doživio izvanredno lijepe stvari...
K tome, Wenger ga je zamolio da u nastavku ostane na klupi jer je među najspremnijima, drugima se igralo tek po pola sata. Zato je Boban izašao u poluvremenu a vratio se desetak minuta prije kraja.
Post je objavljen 14.07.2008. u 12:28 sati.