Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/corwin

Marketing

21 stoljeće


Ovo sam dobio na mail. Nemam pojma tko je to napisao ali imam potrebu to objaviti. Nemam neki komentar na tekst, imam svoje mišljenje o tome kada netko zabada nos u tuđe stvari ali... prosudite sami.



"Odrasla sam u Zadru, a znate kako je to u dalmatinskim mjestima: svi znaju
sve, svak zna svakog i nema šanse da bilo što napravite, a da o tome dan
kasnije ne bruji cijeli grad. Mislim, nije to neki privilegij ljudi s mora.
Znatiželjni susjedi su svuda oko nas, naprosto smo takvi, volimo zabadati
noseve u svačiji život, petljati se tamo gdje ne trebamo i znati sve o
ljudima oko nas.

To naravno zna biti zajebano ako želite nešto ostaviti samo među svoja
četiri zida, jer ako vam to inače ne uspijeva, onda neće ni kada vam to
stvarno treba. I danas imam susjede i prijatelje koje stalno zanima što
ima, što radim, jesam li negdje putovala, gdje su mi mama i tata, što
mislim o stanju u državi, kvari li mi se auto, jesam li zdrava, kako mi je
sestra, pa di ona radi, jesam li se ja to malo udebljala ili smršavila,
znam li što ima sa susjedima u prizemlju, kako mi je na poslu, je li mi
dobra plaća...

Ponekad mi je to naporno, ne da mi se baš uvijek čavrljati o tome di sam i
što sam, a naročito ne kad me uhvate na povratku s posla kada jedva čekam
doći doma, baciti se na kauč i gledati neki CSI na televiziji.

Pa sigurno vi svi imate takva iskustva, svi smo mi zapravo takvi: ako nam
se frend ne javi dva dana, dići ćemo takvu uzbunu da će se i mrtvi dići iz
grobova. Ako nam frend ne odgovori na neko pitanje, zvat ćemo drugog
zajedničkog frenda i od njega probati dobiti odgovor. Ako vam se mama ne
javlja na telefon, zvat ćete susjedu i pitati je li je vidjela. Nama
naprosto ništa ne može promaknuti.

Toliko sam u to sigurna, da sam sigurna i da se Hrvatskoj ne može dogoditi
luđak Fritzl. Pokušajte zamisliti da se u vašoj zgradi nešto događa 24
godine, a da nitko od susjeda to uopće ne primjećuje. Ja to ne mogu
zamisliti, jer gdje god da sam živjela u mojih 34 godine života, ništa se
nije moglo događati dva sata a da nitko ne primjeti, a kamoli 24 godine.
Ako ništa drugo, sigurno bi neki gramzivi susjed pokrenuo pitanje zašto
netko u zgradi može koristiti tako veliki podrum, a ostali ne.

Nije znala ni majka nesretne Elisabeth Fritzl. Nije znala da joj kćer živi
u istoj zgradi 24 godine, nije znala da par katova ispred nje rađa djecu
bez liječničke pomoći.

Nije znao glupi podstanar koji je 12 godina slušao kuckanje iz podruma i
mislio da netko obavlja neke radove. Nisu znali otuđeni susjedi koji su
priču da je Elisabeth pobjegla s nekom sektom prihvatili iz prve i više
nikad nisu postavili nijedno pitanje, čak ni kad se odjednom pojavilo
njezino troje djece. Dvadeset i četiri godine nitko živ u jednom europskom
gradu nije pitao: Gdje je Elisabeth Fritzl? Gdje je naša prijateljica? Gdje
je naša susjeda? Gdje je moje kumče? Gdje je moja nećakinja? Gdje je moja
kćer?

Danas ti isti ljudi zatvaraju vrata pred novinarima jer ih je sram reći da
su oni ti ljudi koji nikada nisu pitali za djevojku koju su poznavali. Ni
ostali se nemaju baš čim pohvaliti: čak su i gradske vlasti i policija
prihvatile debilno objašnjenje Josefa Fritzla da je kćer pred njegovim
vratima ostavila troje djece i pridružila se nekoj sekti. Što su mislili,
da je došla je pod okriljem noći i ostavila ih u košari za veš?

Nikada nisam upoznala ljude koje toliko boli k**** za ljude oko njih i
kojima se živo j*** ima li netko u njihovoj okolini problema.

Kad moja mama na televiziji vidi da su se u Zagrebu sudarila dva tramvaja,
odmah me zove da vidi jesam li na sigurnom. Ako jedan dan ne dođem na
posao, barem će me dvije kolegice nazvati i pitati jesam li dobro. Ako dva
vikenda zaredom ne izađem van, prijatelji će me zvati i pitati je li sve u
redu. Ako kašljem cijeli dan, tata će me pitati jesam li prehlađena. Ako ne
otvaram vrata susjedi cijelo popodne, navečer će doći dva susjeda da vide
ima li nekih problema.

Više nikada mi neće biti naporno odgovarati na bilo kakvo pitanje koje mi
postave prijatelji, roditelji, susjedi, kolege na poslu, frajer na
benzinskoj, teta na šalteru, murjak koji traži vozačku... Posipat ću
ružinim laticama sve susjede u Hrvatskoj koji zabadaju nos u tuđe stvari i
koje sve zanima.

Pustite ih neka znaju sve. Neka znaju s kim spavate, što jedete, kada
radite, idete li u crkvu, za koga navijate, kako vam se zove pas, je li vam
baka živa, imate li rođake u Južnoj Americi... Takvi su vam susjedi sigurno
bolji nego susjedi koje je imala Elisabeth Fritzl."


Post je objavljen 14.07.2008. u 11:52 sati.