Marketing
PLAĆENICI 12. dio by Vic
VATRENO JEZERO – UVOD I
Ruku pod ruku smo lebdjeli iznad prostora i vremena ove stvarnosti i ponovo došli na ono groblje. Zajednički snovi bili su nam toliko stvarni, da smo naše noćne izlaske promatrali kao jedinu mogućnost da se otisnemo u carstvo slobode, izvan zidova mračnog Podzemlja. Bilo je to jedino što nas je još moglo utješiti.
Noć je bila bez mjesečine, sasvim mračna i tiha.
Tražili smo onaj isti grob i tamo zatekli starca koji nas je čekao. U mraku blještale su mu jedino oči. Činilo se kao da iz njih nešto teče, ali kad bismo se malo bolje zagledali, ne bismo zamijetili ništa posebno (kao da je ono što smo krajičkom oka maločas vidjeli negdje iščezlo; tako je bilo svaki puta). Zbog tmine isto tako nismo mogli vidjeti je li nam u znak pozdrava mahnuo kao obično. Samo se glasno nadovezao na naša današnja iskustva:
«Otpor i bijes pri osvještavanju vlastite najdublje suštine uvijek su dobar znak, zapamtite to, dragi moji prijatelji»
Već navikli da nam misli čita kao knjigu i da zna što nam se događa, na njegovu primjedbu nismo odgovorili. Čekali smo da nastavi i potanko nam objasni na što točno misli. Znajući da čekamo objašnjenje, nastavio je:
«To je znak da je palo svjetlo u bezdan vaše Zvijeri», raširio je rukama: «A tamo gdje u bezdan ne padne nimalo svjetla, nema ni doživljenog otpora. Jao njima, to su prazne ljuske. Oni u sebi nemaju više ništa. Za njih se s punim pravom može reći da su bezdušni, iako se njihovo ponašanje izvana malokad razlikuje od ponašanja onih u kojima postoji Punina. Kako posjeduju samo racionalni um, za njih je sve što im se ponudi fantazija ili obična spekulacija. Nemaju unutarnjeg iskustva, da to provjere»
Da, čovjek griješi kad druge sudi po njihovu moralnom ponašanju, palo mi je istog trenutka na pamet. Moral nije nikakvo mjerilo čovjeka jer prekriva samo površinske slojeve. Maska je jedino što čovjek može njegovati, jer suština mu ja vatrena (đavolska) i nepodložna bilo kakvim temeljnim promjenama. Moglo bi se čak reći da je njegovan tisućljećima moral u neku ruku postao sredstvom manipulacije i samozavaravanja širih masa. Da je plod glume i da ga može cijeniti samo civilizacija koja je i sama proslavljena na lažima. I pored toga što se nameće kao nužnost, jer svijet bez istog morala, takvoga kakav je, ne bi mogao postojati (u protivnom izbilo bi rasulo), nameće se činjenica da slavni moral nema tako čvrste temelje kao što se to čini. I da je tek slaba karika koja često pukne upravo onda kad se od nje najviše očekuje.
«Zato treba poći od spoznaje same zvjerske suštine takozvanog čovjeka», nadovezao se stari Hermes na moje misli: «Dragi moji prijatelji, ovdje se nalazi BIT. Jer ispod kože, duboko, duboko, svi su isti: neizlječivo pokvareni. I svatko to u svakom trenutku može provjeriti. Promatrajući nesvjesno ponašanje drugih, ali pod uvjetom da isto primijeni na sebe, ukoliko shvati da se od drugih nimalo ne razlikuje»
Ponovo prilika za duboko promišljanje.
Preokrene li čovjek stvari pa ih postavi na pravo mjesto, uviđa relativnost svega. Ne, ne postoje pravila! I ne, ne postoji objektivni kriterij za prosudbu. Osnova na kojoj jedno egocentrično biće donosi sud uvijek je – krajnje egocentrična. Čak i jedno društvo kao cjelina uvijek prosuđuje druge na osnovu toga koliko mu tko koristi. Civilizacije su izrasle na leševima, a povijest oduvijek pišu pobjednici. Tko nam može jamčiti da bi naš današnji doživljaj stvarnosti bio isti, da su nam svi poraženi objasnili povijest na svoj način. Tko bi onda bio zločinac? I tko bi onda bio u pravu?
Pirio je hladan noćni povjetarac.
Na grobu na kojemu smo sjedili više nije bilo ugodno. Pokušao sam krivca potražiti u vanjskim uzrocima, ali naposljetku sam shvatio da nelagoda najčešće nastaje onda kad smo prisiljeni sići u sebe i prihvatiti se.
Stari Hermes je svjestan toka naših misli pričekao, a onda se nadovezao tamo gdje je maločas stao:
«Što vrijedi prekrasna livada prekrivena najljepšim cvijećem, kad se ispod svakog cvijeta nalazi zmija. Zar ne?», obratio nam se prodornim pogledom. Iako u tami, bili smo svjesni njegove snage, snage koja nemilice raskrinkava. Koja tjera na promišljanje. Otvara nove vizije. Do tada nepoznate, a u biti tako jednostavne, tako obične, da ih i malo dijete, koje dobro vidi, može razumjeti.
«Dakle, mi ne možemo znati tko u sebi što nosi», rekao sam.
«To je vrijedna škola. Na kraju krajeva, ispod krinke svega finog ponašanja svatko dođe u priliku da naposljetku sve zgrne sebi i pritom pregazi druge. Zar se to cijelo vrijeme ne događa? Nisu li isti civilizirani ljudi nanijeli svijetu i čovječanstvu cjelini više zla od onih koje su proglasili barbarima i divljacima?»
Zaista!
«To je ogledalo zvjerske suštine svakog čovjeka», nastavio je: «Ali ljudi to općenito zamjećuju samo kod drugih. Sebi ostaju najvećom nepoznanicom, pa tako nisu ni svjesni da sami čine ono što kod drugih osuđuju. Onaj koji sudi isti je kao ono što sudi, zapamtite to! Nema unutarnjeg mira bez ove spoznaje»
Na trenutak smo se ponovo zamislili.
Bile su ovo teške riječi.
Možda nas je starac malo precijenio.
Možda je pretjerao.
Možda bi se trebao obratiti nekom drugom; možda je pogriješio izabravši baš nas.
Osim toga, smjesta ustanoviti da je zaista tako, često nije stvar svjesnog priznanja. Možda bi promjena teme pomogla. Možda…
«Što je dakle s bezdušnima koje si maloprije spomenuo?», zato sam skrenuo tijek razgovora na ono gdje smo maločas zastali. Za mene nesvjesna reakcija, u biti je (tek kasnije sam to shvatio) značila tek pokušaj da rasprava krene tokom koji bi ublažio snagu raskrinkavanja i dao priliku lažima da ostanu životariti na obalama svog vatrenog jezera.
Starac je, shvativši moj lukavi (nesvjesni) manevar, zastao, ali onda se po običaju samo nasmijao i nastavio:
«Svjetlo spoznaje ne može ih dodirnuti. Oni ga ne primjećuju, a čak i ako padne koji tračak na Zvijer u njima, oni opet ne vide i ne osjećaju ništa. To znači da su na samu Spoznaju potpuno ravnodušni. I to stanje je potpuna, mračna Smrt. Svaki drugi čovjek na svijetu danas je prazan. Za takve se nakon što umru ne može ni reći da su živjeli, jer se sve od njih raspada; ne preostaje gotovo ništa. Tako se svijet danas sastoji od zaista mrtvih i onih koji će uistinu umrijeti, jer ne žele oživjeti»
Zatim se obratio tebi:
«Ne brini zato što si osjećala ljutnju. Ne brini ni zbog toga jer si me smatrala lažovom. Dok sam bio u mnogim tijelima sam u sebe sam sumnjao. Upravo kao ti. Dobro je kad čovjek ima što u sebi poricati. Loše je kad nema više ničega što bi poricao i čemu bi se odupirao»
Dobro smo razmisli o ovim riječima. Jasno? Ili ipak - ne?
«Kako je moguć otpor, čak i ako je čovjek uvjeren da je ono što mu se podastire točno?», upitao sam ga.
«Moguće je zbog stanja podvojene svijesti», odgovori starac: «S jedne strane razum sa svojim krhkim saznanjima, a s druge falusni nasrtaj Mudrosti kakvu razum ne poznaje i od koje se odmetnuo još u doba Lemurije. Dok Mudrost blista Znanjem, odmetnuti razum joj kao takav postavlja stupice. Sijanjem sumnji čime se razum oslanja na logiku često se zanemaruje činjenica da stvari nisu onakve kakve se čovjeku čine. I da razum živi u svijetu fantazije koji drži ozbiljnom stvarnošću. Stoga je svijet u kojemu razum vlada – svijet luđaka. Pritom imam u vidu da riječ 'razum' znači ono što čovjek pod razumom inače podrazumijeva»
Nakratko je zastao pa nastavio:
«Taj razum naime nikada neće prihvatiti kao činjenicu da je slijep i da svoju stvarnost, koja je dio Velike iluzije, može objasniti jedino lažima koje povezuje ovisno o predrasudama koje je stekao»
Ponovo sam u sebi osjetio otpor i gnušanje nad ovim riječima, ali sam nastojao to stanje prikriti. Bila je to moja automatska, potpuno nesvjesna reakcija. Tek što sam osvijestio da glumim kao da se u meni ništa posebno ne događa, starac me promotri svojim dubokim pogledom pa se nasmije:
«Zašto skrivaš osjećaj nelagode?», upozori me starac: «Zar misliš da ću osuditi tvoj otpor!? Zar si zaboravio ono što sam ti maločas rekao: slavi svoj otpor i svoj bijes!»
U skladu s turbulentnim gibanjima u meni, nasmijao se, a onda nastavio:
«Razne svećeničke elite u povijesti borile su se protiv ovih spoznaja, ubijale su majstore u prošlosti, razapinjale ih, palile na lomačama, a čine to i danas. I što su ti bijednici koji čuvaju svoje svjetovne privilegije učinili? Je li Mudrost iščezla? Zato slavi svoj otpor, slavi ga! On je dokaz da u tebi postoji ono nešto, da nisi prazan kao pola svijeta»
Nastavlja se…
Post je objavljen 13.07.2008. u 16:38 sati.