Marketing
ToŠe U SrCu!!
Ewo napokon nowi post..
.Mislila sam ga napisati
16.07.kada je Toše.....znamo vec sta,al eto
imamo dosta komentara
za koje punoo zahvaljujem svima posebno:
Luda Ivy
Ely
Utihnuo Makedonski Slavuj
Mony i andy
Kika.b
ely14
i hvala punoo ostalima...prezakoon ste...
no sada cemo o nasem Makedonskom Andelu
TOŠI PROESKOM...
Ewo intervju Antonija Šole:
Je li tragedija Toše Proeskog pobudila u vama strah o
d vožnje na nastupe?
-Antonija: Strah nije, ali oprez jest.
No, mislim da neke stvari,
ako su nam suđene, ne možemo izbjeći.
To nije u našim rukama već Božjim.
On je taj koji će nam "složiti" puteve.
To sam osjetila i na vlastitoj koži: prije
nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću
za koju nisam bila odgovorna.
Vozila sam prema propisima , kad se iz sporedne
ulice neke terenac
zabio u moj automobil jer je vozač "prčkao" po mobitelu.
Bila sam u šoku,
ali sam, srećom, prošla samo s lakšim ozljedama.
Kako je izgledao vaš posljednji susret s Tošom? -
Antonija: Bilo je to 5. listopada, na humanitarnom
koncertu u Skoplju, kad smo
pred 27 tisuća ljudi otpjevali naš duet "Volim osmijeh tvoj".
Sjećam se da je Toše
imao tremu i priznao mi je da osjeća veliku odgovornost.
Nakon nastupa me čvrsto
zagrlio i upitao: "Jesi li sretna"?, a ja sam mu
odgovorila da jesam.
Nakon koncerta se vratio u Kruševo, ali smo se čuli
telefonski i i
zmijenili nekoliko e-mailova. Jedan je glasio: "Antonijice,
gdje god da jesii što god
da radila, znaj da te puno pozdravljam i volim"
. Večer uoči tragedije bila sam kod
mame. Nisam mogla spavati do četiri ujutro,
pa sam gledala Tošine i moje
snimke na DVD-u. Susjedov pas nije prestajao zavijati,
što me svo vrijeme
veoma strašilo. Ipak, na kraju sam nekako uspjela zaspati.
A u devet ujutro me
probudio telefon.
Ko je zvao?
-Antonija: Mama me zvala s posla, ali tada,
iako je znala, nije imala snage reći
što se desilo. Htjela sam se vratiti u krevet,
ali me opet nazvala i rekla da je
Toše nastradao. Nisam mogla vjerovati što
mi govori pa sam počela vikati na nju,
kao da je ona kriva. Spustila sam slušalicu
i obuzeo me grozan osjećaj
. Nakon nekog vremena došli su mama,
brat i Luka te smo krenuli u bolnicu u
Novu Gradišku. Ostali smo na misi zadušnici,
a potom se vratili u Zagreb.
Taj dan je prošao a da ga nisam bial svjesna.
Kako je izgledao vaš susret s Ljiljanom Petrović,
Tošinom menadžericom?
-Antonija: Pokušala sam je utješiti,
ali ona u svojoj tuzi nije primjećivala nikoga.
Često ističete koliko ste religiozni:
je li Tošina smrt na bilo koja način poljuljala
vašu vjeru?
-Antonija: Ne, to smatram Božjom kušnjom.
Nisam dopustila da moja vjera dođe
u pitanje ni nakon očeve, ni nakon Tošine smrti.
Naprotiv, to ju je još više učvrstilo.
Zahvalila sma Bogu i Ljiljani što mi ej dopustila
da budem blizu Toše i da s njim
surađujem. Iako je ona rekla da su mi trebali dati više,
nisam se s njom složila.
Meni su oni dali više nego mnogi drugi zajedno
i s tim ću bogatstvom moći
živjeti cijeli život. Meni je to dovoljno, pa makar ne
pisala stihove ni za koga drugoga.
Što to znači- da više nećete pisati stihove za druge izvođače? -
Antonija: Ujednom trenutku sam izgubila želju za
pisanjem pjesama.
Bilo mi je dosta svega jer je Toše bio glavni smisao
mog rada, on je najbolje
mogao oživjeti moje pjesme. I kad je odjednom sve
stalo, razmišljala sam da
od svega odustanem. Ipak, uz pomoć Luke i mnogo
dobrih ljudi koji su mi slali
pisma podrške smogla sam snage da idem dalje.
Mnogi su mi putem e-maila
poručivali da ne smijem stati, a jedna osoba mi je rekla:
"Ne brini se, Toše će ti poslati nekoga za koga ćeš ponovo pisati."
Jenjava li tuga s vremenom?
-Antonija: Ima zaista teških dana, kad se budim s
nekom čežnjom i poželim
da je Toše tu. A onda shvatim da mi ne treba fizička
prisutnost neke osobe
da bih je voljela. Vjerujem da je Toše među nama ,
odnosno, kraj svih onih koji ga vole.
Jeste li bili na njegovom pogrebu? -
Antonija: Produkcija "Zabranjene ljubavi" mi je
izišla u susret te je za
Luku i mene organizovala let do Skoplja, odakle
nas je prijatelj odveo u Kruševo
na pogreb. Stigli smo kad je ceremonija već bila
gotova, ali meni je ionako bilo
najvažnije da dođem na njegov grob i vidim Ljiljanu.
Bili smo s njom do kasno
u noć, malo u Kruševu, malo u njezinom stanu u Skoplju,
gdje smo zajedno
gledali neke Tošine snimke,
a sutradan smo se vratili u Zagreb.
Jeste li bili u kontaktu i s Tošinim roditeljima?
-
Antonija: Prvih mjesec dana nije bilo moguće
komunicirati s njima. A vidjela sam
ih kad sam se 40. dana od njegove smrti vratila u
Makedoniju na parastos-
kad se po pravoslavnim običajima završava žalovanje i
duša se oprašta od
svijeta- Tada smo navratili do njegovih roditelja, ali bilo
mi je strahovito teško
gledati njihovu tugu. Bila sam tada u manastiru
Sveto Preobraženje Hristovo,
koji je Toše sagradio u rodnom Kruševu i to me se t
oliko dojmilo da sam
odlučila vratiti se onamo još mnogo puta.
Mnogi su na Tošinom grobu ostavljali drage predmete:
jeste li mu i vi nešto ostavili?
-
Antonija: Jesam. Drugi put kad sam došla , ostavila
sam srebrni križić
koji sam nosila na lančiću, a kupila sam ga
u franjevačkoj crkvi na
zagrebačkoj Opatovini. Pripadao je misionarima
i tko zna koje je sve
zemlje obišao.
Taj privjesak mi se činio najprikladnijim
darom za Tošu.
A kako biste opisali godina koja je iza vas?
-Antonija: Kao godinu koja mi je u svakom pogledu mnogo
dala- i sreće i tuge.
Da, bila sam jako tužna kad je Toše poginuo,
ali nisam to doživjela kao gubitak.
Jer kako u hrvatskom prijevodu kažu stihovi pjesme: "Angelu" :
"Živjet će vječno taj kojeg nosiš u srcu"
[Caption.iT - Picture Captions]
Post je objavljen 13.07.2008. u 13:01 sati.