Vratismo se iz Dubrovnika.
Možda.
Jedan dio nas još je ostao zapleten u oleandre, pinije… još se smije u Taliru, na Porporeli, na Boškovićevoj poljani gdje odzvanjaju „Glasi s planina“… glasi vila… Zoranićevih, Reneovih, naših. Zajedničkih.
Čudesan je taj Grad od kamena. Naslonjač i odbojnik. Vatra koja te u isto vrijeme može i obasjati i spržiti. Ovisi gdje si taj tren u mislima i svijesti.
Iznova smo se susreli s nekim dragim prijateljima i pozanicima. Prostor između vrućeg kamena postao je jedan veliki backstage pun smijeha, radosti druženja i stvaranja.
Veseli nas skori povratak za desetak dana.
Još nešto nas jako raduje. Rađanje još jednog Ethnoambienta. Katkad Soulmate, Goran i ja ne možemo vjerovati da je već 11. po redu u Solinu. Sve čekamo kad će postati punoljetan pa da se osamostali…
Do tada ga oblikujemo, iscrtavamo, maštamo… Jedan od najslađih trenutaka je kad upoznamo neke glazbenike na našim putešestvijama i osjetimo onu poznatu iskru koja frcne prema nama i zakači se za čitavu nutrinu i tjera nas da uzviknemo: „Oni su za Gradinu!“.
„Za Gradinu“ nam je postao izraz koji označava posebne ljude, zvukove, snove… Bića koja žive u trenutku napajajući se iz dubine čarobnosti zvukova koji su prostorom njihovog tjelesnog i duhovnog rasta obitavali prije puno vremena.
„Za Gradinu“ su glazbenici, bića svjesna odgovornosti koju im nose korijeni iz kojih se nadahnjuju, ali su u toj vezi zaigrani i slobodni i znaju da te u tim izvorskim dubinama sve negdje savršeno uklapa i spaja... I lijerica s lirom i škotske gajde sa slavonskima i mbira s korom i punk s etnom…
Da ne radim copy/paste i ne lijepim iznova fotke – sve je tu …
Post je objavljen 13.07.2008. u 00:49 sati.