Klonila sam te se najdalje što sam mogla.
Nisam željela pripremiti sjaju kraj,
Nisam htjela da čekaš me
s mrazom, strepnjom bez zagrljaja.
Prestala sam i osvrnula zanos jer sam u tvojim
očima bijedna.
Svoj život si cijenio i kad si padao,
unutarnji glas nisi slušao.
Nisam se bojala ničeg, ni ružne uspomene
ni otrovnog zraka.
Svoju slabost znao si pokazat.
Bježao ispred dana ne podnoseći svjetla.
A ja nekada prošla sam s namjerom
da te gledam, da posljednju želju.. da
dušu ti predam.
Nebo je znalo planuti strogo, buka je znala nestati.
Val je uspio pronaći put i razbiti pjenu.
Nijedna hrabrost baš ništa pomogla nije.
Ti si tražio milion utočišta. U teškoj srdžbi i boli.
Tišinu podnebesja si u jednom znao razbiti trenu.
Nijednu riječ ti više reći neću.
Sjene su oborile glavu, uzalud kreću.
A ja nikad nisam pošla, nikad ti nisam ni došla.
Jezovit glas nisam probila
a jesam te,.. jesam voljela.
Post je objavljen 12.07.2008. u 14:56 sati.